Suživot čovjeka i psa ima i svoju tamnu stranu. Nedavni smrtonosni napad psa na dijete u svima je izazvalo iste osjećaje: nevjerica, zgražanje i potreba za osvetom. Na žalost, život djeteta nepovratno je izgubljen i nijedan natpis u novinama ili objašnjenje ponašanja psa neće umanjiti ovu tragediju. Je li se moglo spriječiti? Tko je kriv? To su pitanja na koja pokušavamo naći odgovore. Mnogi od nas poistovjećuju se sa nesretnim roditeljima i svaki puta iznova uviđamo nezamislivost te situacije. No ipak se dogodilo... Što reći? Roditelji, koji su ujedno i vlasnici psa, kažnjeni su najvećom mogućom kaznom-smrću dijeteta. Vjerojatno im nikada nije palo na pamet da bi se nešto ovakvo uopće moglo desiti. Sa njima možemo samo suosjećati. Za napade ove vrste nema opravdanja. Ne ponovilo se. Napadi pasa na čovjeka uvijek su strašni, utoliko više što su vrlo često žrtve napada djeca. Štivo u kojem je potanko opisan napad razbiješnjelog, podivljalog, zapjenjenog psa na nejako dijete, u svima nama budi jake osjećaje. Napad psa na čovjeka u svima nama budi otpor prema velikim psima, usađuje u čovjeka strah od psa te kompletna pasja populacija uključno sa vlasnicima, postaje antipatična većini ljudi. Vlade nekih zemalja poduzele su korake protiv ovog problema na taj način da su klasificirale pse nekih pasmina pasa kao opasne, dakle problem agresije u pasa klasificirali su kao specifikum nekih pasmina (sličan zakon donesen je i u RH u veljači 2005.). To dakako nije točno, pa je pitanje koliko će ovakvi i slični zakoni pomoći u suzbijanju napada psa na čovjeka. Postavlja se pitanje da li korijen problema leži u tzv. "opasnim" psima ili je pitanje mnogo kompleksnije , a proizlazi iz procesa socijalizacije psa i čovjeka. Da biste živjeli sa psom morate znati da je čovjek u odnosu čovjek-pas daleko intelektualno superioran pa prema tome i odgovoran. Agresivnost, napadačko ponašanje pasa te njihova nesocijaliziranost najčešće rezultiraju ugrizom. Kada dođe do ugriza, razumljivo je da se mnogi ljudi zapitaju da li je pametno držati pse uopće. No treba znati da pas ne može odgovarati za svoja djela, već je to odgovornost njegova vlasnika. Svaki budući vlasnik mora znati da o njemu ovisi da li će njegov ljubimac biti veselje vlasniku i ukućanima ili će biti uzrok mnogim neugodnostima sa susjedima i drugim ljudima ili će pak postati uzrokom tragedije. U našem se zakonu pas na nekoliko mjesta tretira kao opasna stvar, ali nitko ni na koji način ne kontrolira tko kupuje takvu opasnu stvar i u koju svrhu. Kada dođe do tragedije o kakvima čitamo u novinama, obično je posljedica eutanazija opasnog psa, dok će vlasnik, koji je zapravo odgovoran u najgorem slučaju platiti novčanu kaznu. Morate znati da štene od 2 mjeseca ne može biti agresivno, već tu agresiju u njemu probudi njegov vlasnik. To se događa iz dva razloga: ili zato što vlasnik to želi ili mnogo češće zato jer jednostavno nije dovoljno stručan i /ili sposoban da odgoji psa kako treba. Ljudi koji po prvi puta uzimaju psa ne bi se smjeli odlučivati za pse velikih pasmina, a posebno ne za mužjake jer se nerI jetko dogodi da takav pas postane" šef" u kući. Ukoliko se sam vlasnik potajno boji svog psa jasno je da ga ne može kontrolirati. Psi su udomaćeni zato da budu društvo čovjeku. Razvoj određenih pasmina usmjeravan je tako da se naglase neke osobine koje bi bile korisne za obavljanje određenih funkcija. U nekim slučajevima radi se o psima čuvarima, psima za borbu ili slično pa su se kroz desetljeća i stoljeća uzgoja potencirale karakteristike potrebne za te funkcije. Takvi psi, jasno je, mogu postati opasni, ali samo ako je prekinuta veza između čovjeka i takvog psa. Vlasnik opasnog psa mora znati postupati sa takvim psom te predviditi reakciju svog psa u svakoj situaciji. Često ćemo čuti opravdanja od strane vlasnika pasa kako je neko dijete ili čovjek pristupilo bez pitanja i krenulo pogladiti psa, no na vlasniku psa je da spriječi takvu situaciju. Sa opasnim psom ne možete u park, ne možete lungo mare po Opatiji ili Žurkovu jer ukoliko se krećete među ljudima, oni normalno prejudiciraju da je pas dobar te da mu neće smetati ako ga netko pogladi. Općenito to nisu mjesta za šetnju sa psom jer upravo u takvim situacijama su napadi psa na čovjeka najčešći. O šetnji velikog psa bez uzice ne treba ni govoriti. Agresija u pasa je izraz normalnog ponašanja psa ali također može ukazivati na određena patološka stanja. Agresivno ponašanje obično je uzrokovano vizualnim glasovnim ili kemijskim podražajem, a ne mora uvijek rezultirati ugrizom. Postoje mnoge varijacije agresivnom ponašanja u pasa a bitno je ustanoviti o kakvoj se vrsti agresivnog ponasšanja radi, kako bismo znali pravilno postupati sa takvim psom. Vlasnici vrlo često okrivljuju sebe za nepoželjno ponašanje njihovih ljubimaca. Tako je prvi korak koji treba poduzeti ponovno uspostavljanje povjerenja samog vlasnika u njegove sposobnosti da izađe na kraj sa psom. Srećom, prognoza za mnoga agresivna ponašanja je dobra ukoliko vlasnik takvog psa na vrijeme potraži stručni savjet. Ne postoji univerzalna terapija za svakog agresivnog psa. U svakom slučaju imate li psa koji pokazuje bilo kakav oblik agresije definitivno vam je potrebna stručna pomoć. Rijetki su vlasnici koji bez stručnog savjeta uspiju izaći na kraj sa ovim problemom.Dijete i pas ne ostavljaju se bez nadzora vlasnika psa. Nikada.