Prije neki dan Internetom se proširila snimka pogibije mladog toreadora. U prepunoj areni dok je pokušavao biku u vrat zabiti šipku bik ga je iznenadio. I ubo ga rogom u grudni koš. Kako je bik imao 500 kg, i još ga je i dodatno protresao, nije ni čudo što je nesretni toreador ubrzo preminuo od posljedica uboda.
Kako bi se spriječilo da se slične tragedije ponovno dešavaju, bik je ubrzo usmrćen. A priča se da će mu biti usmrćena i majka, sve kako bi se nesretni, ubojiti gen zauvijek zatro.
I onda postaje zanimljivo…
Pitam se, zašto ljudi uopće odlaze gledati borbe s bikovima. Pretpostavljam da je to zato što mogu uživati u sukobu divlje nesputane životinjske snage sa čovjekovom inteligencijom i spretnošću. I zbilja, možemo vidjeti izbezumljenog ozlijeđenog bika koji juriša na krpu iza koje se vješto izmiče čovjek. I uvijek je u zraku pitanje – Hoće li se izmaći. Ili će ga bik ipak…
Naravno, gotovo uvijek na kraju pobijedi čovjek. Jer čovjek je pametniji. Kada bi pobjeđivale životinje, to ne bi bile borbe nego pogubljenja.
Biku – ubojici zauvijek se zatiru ubilački geni. I tako je sve manja vjerojatnost da će neki bik dobrog soja ubiti čovjeka. Uništava li to draž natjecanja?
Jer u arenama će biti potomci bikova koji generacijama nisu nikada učinili ništa nažao čovjeku. Samo su glumili da su jako strašni i opasni. A ustvari – kada dođe trenutak u kojemu trebaju zadati smrtonosni udarac – oni staju. Jednostavno – to im nije u genima. Neka nevidljiva sila ih je zaustavila. A sila se zove umjetna selekcija.
I tako se ljudi sve više bore sa životinjama koji im jednostavno ne mogu uzvratiti. Pitanje je, zašto bi to ljudima bilo zanimljivo gledati? Zato jer će bezopasni protivnici, kako bi kompenzirali svoju bezopasnost, biti sve veći i izgledati sve opakije.
I tako ćemo bezbrižno strahovati. Paralele sa suvremenim svijetom slobodno povlačite sami.
