U praksi zdravstvenu sposobnost radnika utvrđuje liječnik doktor medicine rada (specijalista) na inicijativu radnika, ali češće na inicijativu poslodavca
U teoriji a u praksi sve više, na temelju radnog zakonodavstva i radnopravne sudske prakse sve je zanimljivije i složenije pitanje koje se odnosi na pojam radne sposobnosti i to kako se regulira, kako se utvrđuje i koje ima posljedice.
Treba razlikovati opću i posebnu zdravstvenu sposobnost koja je jedan od nezamjenjivih uvjeta koje treba da ispuni radnik za zasnivanje radnog (i službeničkog) odnosa. U pravilu je propisan zakonom, međutim i poslodavac može autonomnim općim aktom propisati tu sposobnost kao uvjet da bi s određenim radnikom sklopio ugovor o radu za obavljanje poslova na radnom mjestu.
U praksi zdravstvenu sposobnost radnika utvrđuje liječnik doktor medicine rada (specijalista) na inicijativu radnika, ali češće na inicijativu poslodavca. To je zahtjevan i stručan postupak prije zasnivanja radnog odnosa. Međutim, ništa manje nije zahtjevan postupak utvrđivanja zdravstvene (radne) sposobnosti radnika vještačenjem za vrijeme trajanja radnog odnosa. U slučaju da se utvrdi da je radnik potpuno izgubio radnu (zdravstvenu) sposobnost prestaje mu radni odnos. Da do toga ne dođe zakoni nalažu brojne mjere poslodavcu i drugim subjektima.
Zakon o radu „N.N“ 93/14 i 127/17, u članku 23. propisuje „Ako su zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu određeni posebni uvjeti za zasnivanje radnog odnosa, ugovor o radu može se sklopiti samo s osobom koja ispunjava te uvjete“. Inače, poslodavac ne smije od radnika tražiti podatke „koji nisu u neposrednoj vezi s radnim odnosom“ (članak 25. st.1. Zakona o radu). Radnik je dužan obavijestiti poslodavca o „bolesti… koja mu onemogućava obavljanje poslova…“ ili ugrožava druge osobe.
Bez utvrđivanja i stalnog praćenja zdravstvene sposobnosti radnika ne mogu se pravilno primjenjivati propisi o zaštiti radnika „koji su privremeno ili trajno nesposobni za rad“ odnosno sigurnost i zaštita zdravlja radnika na radu. To se, posebno odnosi na zaštitu u slučaju ozljede na radu ili profesionalne bolesti, te prava radnika na odgovarajuće poslove nakon što mu se utvrdi sposobnost za rad.
Zakon o mirovinskom osiguranju „N.N“ 153/13 do 93/15 u članku 39.st.1. propisuje „smanjenje radne sposobnosti… postoji kada kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima“. Trajni gubitak radne sposobnosti znači da kod radnika nema preostale radne sposobnosti (da se profesionalnom rehabilitacijom može osposobiti za rad na drugim poslovima).
Radna sposobnost u navedenim slučajevima utvrđuje se medicinskim vještačenjem u nalazu i mišljenju vještaka po posebnim propisima u Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Kada vještaci utvrde da zdravstveno stanje nije konačno i da promjene u zdravstvenom stanju podliježu daljoj obradi i liječenju kaže se da nije moguće utvrditi smanjenje odnosno gubitak radne sposobnosti. Na temelju toga, u eventualnom upravnom sporu zasniva Upravni sud svoju odluku. Uvijek se radi o osjetljivim pitanjima i tako ih treba rješavati.
