Radnik je tužio poslodavca zbog neplaćanja ugovorene naknade zbog konkurencije
Zakon o radu „N.N“ 93/14 i 117/17 u odredbama članka 101-106 uređuje „zabranu natjecanja radnika s poslodavcem“ i to: zakonska zabrana natjecanja; ugovorena zabrana natjecanja; naknada u slučaju ugovorne zabrane natjecanja; prestanak ugovorne zabrane natjecanja; odustanak od ugovorne zabrane natjecanja i ugovorna kazna.
I do sada je ovo pitanje uređivano zakonom. Bitno je istaći da je u pitanju zaštita poslodavca i njegove djelatnosti od štetnih posljedica koje mogu nastati iz dva razloga: prvo je ako radnik dok je još u radnom odnosu radi za drugoga poslove iz djelatnosti poslodavca ( što može biti i uz odobrenje poslodavca) i drugo je slučaj kada radnik prestane raditi odnosno prestane mu radni odnos, a zaposli se, ili ima namjeru zaposliti se kod „konkurentskog“ poslodavca.
U jednom radnom sudskom sporu o zabrani utakmice utvrđeno je i presuđeno ovako: radnik je tužio poslodavca zbog neplaćanja ugovorene naknade zbog konkurencije (utakmice, takmičenja); prvostupanjski sud je odbio tužitelja-radnika, ali je drugostupanjski sud po radnikovoj žalbi presudio da radnik ima pravo na naknadu i dosudio mu određeni iznos s kamatama.
Radnik – tužitelj je bio zaposlen kod tuženog poslodavca i da mu je poslodavac otkazao ugovor o radu odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu. Po prestanku radnog odnosa poslodavac se obvezao plaćati radniku naknadu zbog ugovorene zabrane utakmice u razdoblju od 12 mjeseci (u visini radnikove polovice plaće iz zadnja tri mjeseca). Konačno radnik je zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca.
Za sud drugog stupnja bitno je da su poslodavac i radnik sklopili ugovor po kome će kao ugovorenu naknadu konkurencije po kome će poslodavac plaćati naknadu radniku 12 mjeseci od prestanka rada, pod uvjetom da se ne zaposli.
Bitno je da se radnik nije zaposlio narednih 12 mjeseci kod neke druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem. Kad je to tako, drugostupanjski sud je konstatirao da je tužitelj – radnik u cijelosti ispunio svoje obveze. To ne spori niti tuženi poslodavac.
Zakon o obveznim odnosima propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za ispunjavanje. Tuženi – poslodavac mora ispuniti obvezu kako ona glasi. U ovom slučaju radnik je ispunio svoju obvezu pa osnovano od poslodavca zahtjeva da i on ispuni svoju obvezu i da mu isplati naknadu. Poslodavac se može osloboditi plaćanja naknade samo ako u pisanom obliku odustane od „zahtijevane zabrane“. To se ne može učiniti konkludentnom radnjom, već samo u pisanom obliku. Poslodavac taj dokaz nije ponudio pred sudom. Odredbama članka 105. Zakona o radu propisano je: „poslodavac može odustati od ugovorene zabrane natjecanja pod uvjetom da o tome pisano obavijesti radnika“, pa u tom slučaju „poslodavac nije u obvezi plaćati naknadu… nakon isteka roka od tri mjeseca od dana dostave radniku pisane obavijesti o odustanku od ugovorene zabrane natjecanja“.
Kada sud dosuđuje naknadu, u odnosu na ugovoreni iznos prema radnikovoj plaći onda je iznos naknade u bruto iznosu (prema Zakonu o porezu na dohodak), tužitelju – radniku pripada i kamata na dosuđeni iznos glavnice.
Pored ovakvih sporova česti su i oni po osnovi povrede propisa o zakonskoj zabrani natjecanja, jer po članku 101. Zakona o radu „Radnik ne smije bez odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun, sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac (zakonska zabrana natjecanja), jer u protivnom poslodavcu pripada pravo na naknadu štete, ali je još teža posljedica da radniku može otkazati ugovor o radu zbog njegovog skrivljenog ponašanja.
