Još mogu i razumjeti da obrtnik ili direktor poduzeća svjesno ide u rizik poslovanja na crno, i da je izačunao cijenu tog rizika.
S početkom 2015. godine, s promjenom Zakona o PDV-u, i hrvatski su poduzetnici, baš kao i oni diljem Europske unije dobili mogućnost da porez na dodanu vrijednost plaćaju tek onda kada im njihov kupac račun plati. Istovremeno, i PDV iz ulaznih računa mogu koristiti kao pretporez tek kad račun plate svome dobavljaču. Oni koji su do 20. siječnja od Porezne uprave zatražili prelazak na taj sustav, u njemu će morati biti najmanje tri godine.
Naravno, ovo nisu mogli zatražiti svi, kao što smo na vrijeme ovdje pisali. Uvjet više nije oblik registracije (obrt ili poduzeće), već su to mogla zatražiti i poduzeća koja su imala isporuke manje od 3 milijuna kuna tijekom 2014. godine.
Obrtnici su i prije plaćali PDV po naplaćenoj naknadi, dakle upravo na opisani način.
Ako se neko poduzeće odlučilo zatražiti prelazak na novi sustav plaćanja, a blizu je granice isporuka, moglo bi se suočiti sa povratkom na stari način od početka 2016. godine, ukoliko tijekom ove godine bude imalo isporuke veće od 3 milijuna kuna.
Za očekivati je da će onim poduzetnicima koji imaju problema sa naplatom svojih potraživanja ovaj novi način plaćanja jedne vrste poreza unekoliko olakšati poziciju. Vrijeme će pokazati koliko.
U kontekstu ovog poreza relevantna je i odredba po kojoj su i primatelji računa postali jamci platci za iznos PDV-a iz računa, ukoliko su objektivno znali ili morali znati da sudjeluju u prijevarnim aktivnostima.
Ako sam se prvih par dana i pitala o pravom smislu ove odredbe, odgovor mi je sasvim brzo stigao - i to iz pitanja koja su zaredala na našoj FB stranici!
Komentatori su spominjali kako će sada imati veću komociju u izdavanju računa: neće plaćati PDV, sve dok račun ne naplate. I neće se više, kažu, morati dogovarati sa kupcem kada da izdaju račun!
Reakcija je, zapravo, zoran pokazatelj dviju stvari: varijateta sive ekonomije i neznanja malih poduzetnika, od čega moram reći da mi ova druga činjenica nekako izgleda opasnija.
Jer, još mogu i razumjeti da obrtnik ili direktor poduzeća svjesno ide u rizik poslovanja na crno, i da je izračunao cijenu tog rizika. Ali, ako radi potpuno suprotno propisima, a da toga uopće nije svjestan - zalutao je u krivu profesiju. U poduzetništvu mu nije mjesto!
Ono što je nekakva abeceda o porezima koju bi svaki poduzetnik morao znati, je da zna kada je dužan izdati račun, i da zna da to nije opcija o kojoj se smije bilo sa kime dogovarati.
Zaračunati uslugu, naime, trebate kada ste izvršili isporuku.
Za robu, to je jednostavno prosuditi: onda kada ju je vaš kupac od vas preuzeo. Ako ste mu omogućili da robu preuzima u više navrata i za to ste mu davali otpremnice, onda ste dužni barem po isteku mjeseca sve zaračunati.
Za usluge vrijedi isto pravilo: kad ste ju obavili, tada ju i zaračunavate. Ako se radi o usluzi koja traje i ponavlja se, tada po isteku svakog mjeseca zaračunavate ono što ste u tom mjesecu isporučili.
Ni u jednom slučaju, dakle, nije predviđeno da se smijete sa kupcem ili dobavljačem dogovarati o datumu kada ćete izdati ili primiti račun. Upravo to su te okolnosti koje vas čine jamcem platcem za PDV iz primljenog računa.
Ako to učinite kao isporučitelj, radi se i o poreznoj utaji. Ako tako nešto radite, onda se barem informirajte o visini kazne koja vas može dostići, pa izračunajte hoćete li preuzeti rizik.
Upravo je preuzimanje rizika i privređivanje iz toga jedna od odrednica koju spominje svaka definicija poduzetnika, ali bojim se da ovakvi rizici nisu obuhvaćeni tim definicijama.
A tu je još i činjenica da će poduzeću iznos isporuke biti pribrojen prihodu čim je račun izdao, a ne kada ga naplati. Prihod je podložan drugoj vrsti oporezivanja - porezom na dobit. To je drugo slovo abecede.
Pamet u glavu, i sretno!
Teme i pitanja slobodno predlažite na Facebook stranici: Makora knjigovodstvo i poslovne usluge
