Ljetne vrućine vjerojatno ne motiviraju nikoga da razmišlja o pokretanju poduzetništva, a oni koji već jesu u takvom načinu privređivanja sada su u vrhuncu svoje zaposlenosti ili u razdoblju mirnijeg poslovanja i kakvom-takvom korištenju godišnjeg odmora.

Odlučila sam ovdje podijeliti neka svoja zapažanja u vezi sam tzv. ekonomijom dijeljenja. S teorijom se neću baviti, jednako kao niti s ekonomskim pokazateljima.

Ono što je predmet mog interesa je kontekst i zamjena teza. Je li to opće prisutna pojava ili specifikum napaćene nam lijepe naše, ne bih znala.

Sudeći prema resursima na Internetu, pojam ekonomije dijeljenja podrazumijeva dva načina: dijeljenje imovine, kako bi ona bila bolje iskorištena što posljedično vodi cijelom nizu benefita; te dijeljenju roba ili usluga po principu trampe, s naglaskom na fer razmjenu pri kojoj obje strane daju i primaju vrijednosni ekvivalent, što također zvuči pravedno i stimulirajuće.

Naravno, to je sve moguće ostvariti u današnje doba svekolike umreženosti.

Međutim, oni koji stvore preduvjete da se razmjena dogodi – sasvim prirodno – ne rade to iz altruizma, nego su pronašli svoju poslovnu priliku. Zanos s idejom trampe ostavili su za neka druga vremena, a za sada će poslužiti marketinški skovani naziv.

Platiti 15-tak posto naknade ne čini se puno ni onome tko je putem servisa našao kupca ni onome tko je tu našao ono što mu treba: smještaj, lokalni prijevoz, spremačicu, restoran, turističku uslugu i td… i to organizirano, brzo i jednostavno.

Prometa dobara i usluga napravi se puno, pa ekonomije rastu, svima dobro, svi zaradili! Doista?

Ne mogu se ne prisjetiti one Gundulićeve: “Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje.”

Koliko će nam trebati da se sa sjetom prisjetimo dana kada smo mislili da je to napredak za nas? Pri tome pod ‘nama’ podrazumijevam hrvatski puk, ali zapravo i bilo koji puk.

Svi tvorci internet servisa su postali multinacionalne korporacije, sa sjedištima u državama s kojima su dogovorile porezni tretman. Zamislite, dragi čitatelju, da postoji šalter na koji se odlazite dogovoriti koliko ćete poreza platiti!

Kada dolaze u male državice, od sve njihove siline aparat te države snishodljivo ih dočekuje ni ne pomišljajući valjda da postoje neki propisi koje bi valjalo provoditi, ili za šaku škuda gleda na drugu stranu.

Na koju? Na onu na kojoj se nalazi domicilni porezni obveznik zakucan u poreznu represiju do grla. Onaj koji otkida od usta da plati poreze i doprinose, koji ne spava jer mora prijavljivati poslovne prostore na adresama za koje sustav na svim svojim naprednim geo kartama ne zna da postoje i to na aplikacijama koje nekad rade na parne, a nekad na neparne dane, primjerice! Onaj koji na zahtjev mora slati fotokopije rješenja samom uredu koje je rješenje izdalo; onaj koji dobije pismo kako je dužan komunalnu naknadu plaćati po drugom načinu izračuna, pod uvjetom da je taj povoljniji za – sustav; ako nije, onda može po starom načinu!

Sustav – kako to gordo zvuči – istovremeno nije s korporacijama uspio dogovoriti niti da im mogu pristupiti samo legalno registrirani isporučitelji, pa su po portalima ravnopravno predstavljeni legalni i ilegalni. Pri tome od ovih drugih pripadajući PDV završi u proračunu druge države. Tj. ne znamo da li završi, dok nismo proučili detalje ugovora između korporacije i države njenog sjedišta. Umjesto da je četvrtina završila u proračunu RH! Znači, ne samo da ne štiti poduzetnike koji ga održavaju na životu, nego nije u stanju zaštiti niti sam sebe!

Puk veseli što može na crno napuniti “‘zimmer” koji je “frei” jer su djeca iselila u Irsku posluživati piće zaposlenicima tih istih korporacija i ne vidi da tako troši svoju vlastitu starost i zdravlje.

S druge strane, na krilima velikih ideja, mimo velikih zločestih korporacija, puk se organizira u tzv. solidarna udruženja, sretan što može pojesti svježu hranu koja na sebi nema naljepnicu i nije umotana u šarenu ambalažu. Gdje se u tom lancu tzv. solidarnosti nalazi uredni porezni obveznik, voljela bih da mi netko kaže! On financira vrtiće, škole i bolnice u koje i oni zalaze.

Ovakva je ekonomija kvazi dijeljenja samo tranzicija prema potpunoj dominaciji korporacija.

Još smo prisiljeni izdvajati za proračun od kojeg ne dobivamo što očekujemo, a našim će životima upravljati oni što se klanjaju jedino iskoristivosti i profitu.

Naravno, ako promjena ne krene od baze i ako si sami ne pomognemo.

O mojem doprinosu drugačijoj ekonomiji dijeljenja pratite od jeseni.

Sretno!

Teme i pitanja slobodno predlažite na  Facebook stranici Makora knjigovodstvo i poslovne usluge