Očekujem li previše kad smatram da bi javni službenici trebali znati o propisima za koje su nadležni? Je li previše očekivati da odgovore na upite primimo s naznakom imena osobe koja iza odgovora stoji, jer onaj tko postavlja upit mora dati sve svoje podatke? Je li previše očekivati da rješenje iz državne institucije bude donešeno u zakonskom roku, a ne daleko nakon njegova isteka, i to na intervenciju?
Još se privikavam na činjenicu da je na kalendaru neka nova oznaka godine, ruka na tipkovnici još bježi na onu staru osmicu. Mozak mi nije bio na paši ni dana tijekom blagdana, kao ni većini kolega u našoj struci. Ne samo da ono što smo nedavno naučili velikim dijelom više ne vrijedi, nego još četiri mjeseca moramo intenzivno baratati sa starim i novim propisima istovremeno: po starima zaključujemo knjiženja protekle godine, a o novima moramo informirati svoje klijente. Oni, naime, žive i posluju u realnom vremenu, dok mi većinom knjižimo tek kad neko razdoblje (mjesec) završi. Samo mogu zamišljati kako izgleda život knjigovođe u uređenim državama…
Prošli mjesec sam klijentima pomagala isplanirati pripremu za novi set propisa, primjerice o doprinosima za članove uprave. Tako se jedna klijentica, nakon novog rješenja Trgovačkog suda, uputila na šaltere javne uprave prijaviti promjene.
Po povratku, piše mi kako su joj na prvom šalteru dali krivu informaciju (različitu od onoga što je čula od mene i ostalih savjetnika), pa kako je šefica te službenice naglas razmišljala i na kraju zaključila da ne zna. Niti njezina šefica nije znala, pa su ju poslali da ide u drugu instituciju, koja za predmetnu temu nije uopće nadležna…
Pita me na kraju pisma: očekujem li previše kad smatram da bi javni službenici trebali poznavati propise za koje su nadležni?
Podijelila sam priču s kolegama iz struke i krenula su nabrajanja sličnih iskustava diljem divne naše:
Je li previše očekivati da se referenti po ispostavama makar samo suzdrže od davanja obveznicima potpuno krivih informacija?
Je li previše očekivati da se isti propisi na teritoriju cijele države jednako i provode?
Štoviše, je li previše očekivati da se unutar iste ispostave referenti ponašaju na jednoličan način?
Je li previše očekivati da sustav elektronskog izvještavanja bude domišljen u cjelini, a ne na način da se od obveznika očekuje da mjesecima unaprijed treba anticipirati greške sustava?
Je li previše očekivati da kada se ‘sustavu’ ukaže na propust i nedomišljenost na samom početku godine, isti lakonski odgovori obvezniku neka se izvoli prilagoditi i pri tome potrošiti par stotina kuna i po jedan sat vremena na strani obveznika i na strani njegovog knjigovođe i to za nekoliko stotina slučajeva u državi?
Je li previše očekivati da odgovore na upite primimo s naznakom imena osobe koja iza odgovora stoji, jer onaj tko postavlja upit mora dati sve svoje podatke?
Naročito, je li previše očekivati točne i precizne odgovore umjesto općih odgovora po sistemu copy/paste?
Je li previše očekivati odgovornost službenika za vlastitu ingerenciju i njihovo suzdržavanje od razgovora o propisima koje pokriva druga institucija? Prosječni građanin je sklon pretpostaviti da je dobio točan odgovor od javnog službenika, a ne potpuno krivi koji ga zapravo usmjerava u činjenje prekršaja?
Je li previše očekivati da prilikom korištenja javnih servisa koji su proglašeni obaveznim, obveznik ne mora izrijekom (klikom) prihvaćati povećani rizik za svoje računalo i sve podatke na njemu, i to tako već godinama?
Je li previše očekivati da obvezne javne aplikacije mogu raditi na modernim programima, a ne da se za njih moraju instalirati stari programi koji godinama već nemaju razvoj ni podršku?
Je li previše očekivati da rješenje iz državne institucije bude donešeno u zakonskom roku, a ne daleko nakon njegova isteka, i to na intervenciju?
Je li previše očekivati da se strogoća trenira i na velikima, a ne samo na malima?
Trebam li spominjati: je li previše očekivati da građani mogu doista i primiti u primjerenom vremenu zdravstvenu uslugu na koju deklarativno imaju pravo?
Ovo su primjeri za čije rješavanje bi većinom bilo potrebno samo malo više truda i posvećenosti poslu.
Privatni sektor mora doista raditi da bi stvorio novu vrijednost od koje ostane bez polovice da bi u pogonu bio taj sustav o kojem smo gore svjedočili.
Privatni sektor ne dobiva plaću da boravi na radnom mjestu!
Što vi mislite, jesu li ova očekivanja prevelika? Koja su vaša očekivanja na početku nove godine?
Kažu da se sreća nalazi u malim očekivanjima? Doista? Ili svi doprinosimo ovakvoj kulturi činjenjem i propustom?
Znam da ovdje očekujete dobiti točne informacije na jednostavan način, pa ću već naredni tjedan nastaviti baš tako.
Teme i pitanja slobodno predlažite na Facebook stranici:
