Laser često percipiramo kao lijek za sve boljetice, od prištića na licu do dalekovidnosti ili kao alat u kompliciranih operativnih zahvata. Dovoljno je reći “laser” i sve prolazi kao rukom odnešeno. No lasera ima mnogo vrsta, za razne prilike i prigode, od malih i oštrih, do velikih i blagih, od crvenih i infracrvenih do zelenih i u svim ostalim bojama, a kao što je oprez potreban i pri prelasku ceste, tako je potreban i u primjeni ovog načina liječenja, koji je vrlo mlad, ako ga usporedimo sa ostalim metodama koje su u upotrebi i stoljećima. Za one koji nisu doma sa fizikom, laser je usmjerena svjetlost. Kako? Eto, tako. Kada promatrate običnu svjetiljku, zrake svjetlosti koje ona proizvodi putuju na sve strane u trodimenzionalnom prostoru. Kod lasera to nije tako, već kod njega sva svjetlost putuje u istom smjeru, tvoreći tako onu prepoznatljivu zraku poznatu iz brojnih znanstveno- fantastičnih filmova, a Boga mi i onih kriminalističkih. No, takve zrake, velike snage, koje mogu sjeći čak i staklo ili metale, nisu podesne za upotrebu u medicini, pa ih ostavljamo vojsci i maštovitim piscima “Ratova zvijezda”. Nama su potrebni nešto blaži utjecaji na tkivo čovjeka, od onih najslabijih, koje koristimo u fizikalnoj terapiji, preko nešto jačih koji su od velike koristi u operativnom liječenju očnih bolesti, pa sve do najjačih koji su u upotrebi umjesto skalpela u općoj kirurgiji. No, nema mjesta mistifikaciji. Laser nije neko čudo s kojim se može učiniti nemoguće. Najčešća njegova funkcija unutar operativne terapije jest rezanje (umjesto skalpela), što je pokazalo svoje dobre, ali i one loše strane, te ograničeno spaljivanje određenog tkiva, kako bi se stvorio ožiljak i zatvorile male ranice koje nije moguće zašiti ili na drugi način sanirati. U takvim slučajevima stvaranje ožiljka drugačijim metodama oštetilo bi prevelik dio sasvim zdravog tkiva, stoga je tu laser od velike pomoći. U fizikalnoj terapiji, najčešće je od koristi tzv. infracrveni laser slabe snage, bilo u točkastoj formi, bilo onaj velike površine djelovanja. Infracrveni znači toplinski laser, dakle njegova je funkcija zagrijavanje samo malog i određenog dijela tkiva, bez djelovanja na bližu okolinu. Osim toga, ostali fotostimulacijski učinci, nevezani za proizvedenu toplinu idu sve do analgezije (smanjenja boli), stimulacije regeneracije tkiva, te stabilizacije imunološkog sustava (gdje najvjerojatnije uravnotežava T i B limfocite). Tako danas laser osim u operativnom i invazivnom liječenju, koristimo u fizioterapiji sportskih ozljeda tipa prenaprezanja, oštećenja hrskavice u dostupnim zglobovima, (npr. koljeno i skočni zglob koji se nalaze odmah ispod kože, dok je kuk nepodesan za lasersku terapiju zbog prekrivenosti mišićnim i masnim tkivom), oštećenja ili kronične upale ostalih mekih tkiva, kao pomoć pri zaraštavanju otvorenih rana, te kao stimulator akupunkturnih točaka umjesto igle ili pritiska prstiju. A, kada već pričamo o njegovu stvarnom djelovanju u praksi, onda se mora reći da on daje dobre rezultate, ali jedino kada je upotrijebljen zajedno sa ostalim načinima liječenja, dok samostalno često daje vidljive, ali nedostatne efekte. Jasno je da laser, bez obzira na ime uz koje je vezano više mašte nego stvarnosti, nije nikakvo čudo za kakvo ga reklamiraju proizvođači medicinske opreme, ali nerijetko i mi koji se s njime koristimo. On je zgodna i efikasna metoda, te primijenjena smišljeno u određenih bolesti u kombinaciji sa ostalim metodama fizioterapije može biti izvrstan alat u liječenju mnogih stanja, a prije svega kroničnih upala mekih tkiva unutar sustava za pokretanje.