«Narodna hrana je svetinja...», procijedi tata, otkidajući zadnje kobasičarske zalogaje. Špricalo je i po stolnjaku i po čistim hlačama. No, i to je dio rituala. Mmmmm... Naravno, ritual obuhvaća i završno čišćenje, odnosno mazanje kruhom po ostacima mesnog soka, što se iscijedio iz prirodnih crijeva. Tata zna, a i ostali članovi obitelji Šašavić to odlično znaju, da su kobasice iz njegovog sela čisti proizvod prirode. Nema punjenja u plastiku. Crijeva (bez priraslica) su zakon. Za tatu je to predjelo. Ali bogovsko predjelo. A tek krvavice... Fina, tamna, slatkasta krv, iscijeđena iz nabreklih vratnih žila. Za koju se treba i adekvatno namučiti. Odnosno, potrebno je i ponešto prakse, kako dragocjena krv iz životinje u hropcu ne bi završila po podu. (Eh, zaklana životinja može stvoriti i nemalu štetu.) Nekoliko klanja obično je dovoljno. (Tolstoj: «Potekla je bujica crno-crvene krvi, koju je jedan dječak, sav okrvavljen, hvatao u limenu posudu. Svo to vrijeme životinja je mahala nogama u zraku i trzala glavom, kao da pokušava ustati. Posuda se brzo punila, no nesretna životinja i dalje je bila živa. Njen trbuh snažno se nadimao.») Tata je tu školu prošao u djetinjstvu. Jednom su mu dali sušenu prednju nogu kao nagradu. (Tolstoj: «Potom je jedan od mesara uhvatio jednu nogu, slomio je i odsjekao. Preostale noge i trbuh nastavili su se grčiti. Odsjekao je i ostale noge te bacio na istu hrpu, s nogama drugih životinja.») Nosio ju je po cijelom selu, rastao poput kvasca, a neupućeni su tupo zurili u krvave ruke, sasvim neutemeljeno povezujući krv s kriminalom. Znate, neki ljudi su pomalo čudni. Klanje ne bi, a šnicle bi. Tatina evociranja iz djetinjstva naprosto su nešto što treba provariti u blagdanske dane. A ponekad se i razlijeva bez osjećaja mjere. Kao sada. «Joj, kako su lijepi mali praščići! Onako cakani, pa okrugli... Znate li kako su to pametne i drage životinje?» «Toliko su ti drage, da se jedna upravo peče u pećnici, a druga se hladi u zamrzivaču. Mogu primijetiti da se tvoji kompanjoni sa sela nisu dugo igrali s njima. Sloj špeka neobično je tanak!», uobičajno se zapjenila «osviještena» i mušičava Senka. Samo njoj mirisi domaćeg reš-pečenja izazivaju snažno gađenje. (Ova današnja djeca ne znaju što je dobro...) Željkić to obilno koristi, pa zna da će oba hrustava uha pripasti samo njemu. A Željkić je ove godine bio naglašeno društveno koristan. Uključio se u, široko reklamiranu, prosvjetno-medicinsku akciju istrebljivanja ambrozije. Njegova škola je trebala riješiti zonu, gdje se baš najviše kiše. Dočekali su ih kao oslobodioce. Revoltirani dosadašnjom nebrigom društva, bolesni sugrađani spremno su se pridružili akciji. Rizik po njihovo zdravlje bio je velik, ali to je za bolje sutra. Budne oči dežurnog medicinskog osoblja pazile su da visoke doze ustalasane peludi ne izazovu nečiji hropac ili smrt. Srećom, broj udavljenih u kašlju nije bio velik. Tek tu i tamo neki. A Željkić je sretan. Čupanje je bilo temeljito i sveobuhvatno. Da bi barem malo zasjenili utisak dugogodišnje nebrige, gradske službe su sve preventivno zalile betonom. Pomalo čudna Senka i njeni čudni prijatelji malo su se bunili, više reda radi. Najavili su (i realizirali) da će dio ambrozije završiti u loncu za biljnu juhu. Nažalost, odaziv na finu juhicu iz kazana na javnom mjestu bio je dosta slab. Dio čudaka pokušao je sažvakati nedovoljno kuhanu mješavinu (Usput su žestoko komentirali svoje bolesti. Začepljenost, tlak, nedavni infarkt, gangrena, ciroza, karcinom i prištevi na delikatnoj zoni. I preživljeni ugriz bijesnog psa. Inače, pas je likvidiran pod kišom metaka.), ali većina se ipak razmilila po okolnim pečenjarama i vinarijama. Uostalom, možda je i kuhana pelud štetna. «Uzdravlje svima!», tata naglo prekine meditiranje prisutnih. Vino, crveno poput krvi, ljeska se u prigušenom svjetlu božićnih lampica. «Stvarno», pomisli tata, «krvava boja... Možda zaista ima neke veze s... Ma, što u tome uopće ima loše...»