U ovo doba kompjutora, bežičnih tehnologija, mobilnih komunikacija, sofisticirane medicinske opreme i sve sile drugih čudesa, kao da smo zaboravili jednostavne postupke u liječenju koje su se uspješno primjenjivale tijekom stoljeća. I u vrijeme, kada možemo bez problema postaviti dijagnozu u samo nekoliko minuta, kada na raspolaganju imamo cijeli niz modernih lijekova i terapijskih postupaka, ponovno otkrivamo zaboravljena znanja liječenja i iscjeljivanja jednostavnim dodirom terapeutovih ruku. Da me ne bi krivo shvatili, nije ovdje riječ o nekim alternativnim metodama. Priču o tome ostavljam drugima. Riječ je o ručnim metodama liječenja, primjeni pritiska, masaže, stimulacije refleksnih zona i točaka, namještanju zglobova, a posebice kralježnice, te manipulacijama mekih tkiva. Mnogima se čini da su sve to tehnike za primjenu kojih nije potrebna neka naobrazba, niti veliko znanje. Za masažu je dovoljno imati malo dobre volje. Za namještanje zglobova dovoljno je vidjeti kako to netko radi, pa onda mogu i ja. No stvarnost je jako daleko od te i takve vizure. Liječenje rukama ili manuelna terapija, kako je još zovemo, sve se više razvija. Kada se vratim samo desetak godina unatrag, vidim kako su novi pristupi liječenju došli od početne ideje do svoje praktične primjenjivosti. A kako je količina znanja potrebna da bi se svi ti postupci savjesno i odgovorno primjenjivali rasla, tako je rasla i potreba za kvalitetnim školovanjem. U tom smislu još uvijek zaostajemo za onim dijelom svijeta kojeg volimo zvati Zapadom. I dok kod nas kurs za masera traje nekoliko mjeseci, kiropraktiku ne priznajemo kao metodu liječenja, a akupresurom (stimulacijom akupunkturnih točaka prstima) se može baviti tko god pročita pet Internet stranica sa tom tematikom, u Engleskoj, a još više u Sjevernoj Americi (SAD i Kanada) manuelno liječenje postaje postdiplomska specijalizacija. Dakle tamo, e da bi se uopće moglo raditi sa pacijentom treba završiti fakultet, a nakon njega još i poseban specijalizirani tečaj na temu terapije rukama. Točno je da svaka, pa i nestručna masaža može pomoći u nekim situacijama. Točno je da neki ljudi imaju dobar osjećaj u prstima i pritiskom na poneku točku mogu ublažiti bol. No terapeutove ruke, još ako su dobro obučene i iskusne, mogu mnogo, mnogo više. Nebrojeno puta se događalo da nakon dugotrajnih i ne baš uspješnih liječenja sofisticiranim metodama pomogne jedan zahvat rukama, čak štoviše, jedna masaža. Nije se jednom dogodilo da je vrat bio otkočen, a otok u koljenu uklonjen tek prostim pritiskom na specifične točke. U svemu tome nema čuda, niti ičeg neobičnog. Tijelo naprosto dobro reagira na prirodne podražaje u liječenju, posebice kada se radi o sustavu za pokretanje, dakle zglobovima, mišićima i tetivama. A ono što je najvažnije u cijelom pristupu manuelne terapije jest činjenica da kod njene primjene gotovo da i nema štetnih nuspojava, pogotovo uspoređujući ju sa lijekovima koji su sve prisutniji u našoj svakodnevici. Naravno, maneulni zahvati nisu niti svemogući niti 100% uspješni, oni to niti ne mogu biti. Isto tako nisu niti pogodni za liječenje svih oboljenja lokomotornog aparata. No zbog jednostavnosti primjene i brzine djelovanja trebali bi biti na djelu češće no što je to sada slučaj.