Prije par dana mi je putem elektronske pošte stiglo pismo: profesionalno sročeno, kratko i jasno. Osoba nudi obavljanje nekoliko vrsta usluga po definiranim i uobičajenim tržišnim cijenama. Navodi svoje puno ime, broj telefona i mjesto u kojem živi. Posao čak ima i svoj domišljati naziv!
Bilo bi to uobičajeno reklamno pismo da na kraju nije pisalo: “Budući da nismo u mogućnosti otvoriti obrt ili firmu, račune ne možemo izdavati”.
Ovo mi je na nekoliko načina zasmetalo, pa sam navod objavila na našoj mrežnoj stranici, gdje je postala pravi 'hit', jer ju posjećuju mali poduzetnici. Naravno, kontakt podatke sam sakrila.
Za nekoliko sati zove nas pošiljatelj i prijeti tužbom. Par minuta razgovora i pozdravismo se u miru, a svaki je od nas nešto iz ovoga naučio: gospodin je osvijestio činjenicu da nije baš uputno na ovakav način se prezentirati, a ja sam shvatila da on nije bio ni svjestan što je napravio. Mislio je da se poduzetništvo službeno pokreće tek onda kada ga razviješ i dosegneš nivo zarade dovoljno velik da si možeš to 'priuštiti'.
U ovoj se epizodi ogleda sva tragičnost stvarnosti u kojoj živimo!
S jedne strane, imam nekoliko klijenata koji pružaju istu vrstu usluga i pratim kako se muče radeći svaki dan po desetak sati, brinu o financijama i naplatama, a fiksnih troškova kojima pune državni proračun imaju barem po 2.000 kn. Imaju li zaposlenih, to je i više. Od svega što utrže, više od polovice ode u državni proračun.
Preostala (manja) polovica je ona iz koje mogu svojim poduzetničkim vještinama nešto zaraditi, jer to je dio kojim plaćaju radnike i dobavljače.
U svemu je najtragičnije da su sami zadnja karika u nizu: prva briga im je da redovno plate svoje obaveze prema državi, dobavljačima i radnicima, a tek onda sebi rasporede - ako je ostalo!
Uz to, panično otvaraju svaku plavu kovertu koja im stiže na službenu adresu: stiže li to opomena zbog dvjestotinjak kuna duga, na koju je pridodan isti iznos za trošak opomene?!
Ako imaju problema sa naplatom, sami moraju zaraditi novac da plate troškove ovrhe, pa da čekaju hoće li im pravni sustav omogućiti naplatu tog potraživanja, ili je taj isti sustav dopustio da njihov vjerovnik nestane sa scene i ostavi za sobom hrpu dugova.
Za dva mjeseca će, dapače, morati slati i izvještaje u taj isti sustav o tome koliko imaju nenaplaćenih dospjelih potraživanja. Podaci će tako lebdjeti u nekom informacijskom oblaku, ali se taj sustav neće nimalo potruditi da tom malom poduzetniku pomogne u naplati.
Kad se razbole, mjesec i pol dana moraju sebi plaćati doprinose, kao da rade punom parom. Naravno, plaćaju i veći dio liječenja i lijekova, kao i svi ostali.
Ako ikada dočekaju mirovinu, živjet će u blagostanju sa 2.000 kn!
Istovremeno, na tržištu su im konkurencija 'poduzetnici' sa početka priče. Oni toliko komotno posluju da bez straha šalju skupna pisma u kojima objavljuju kako rade na crno.
Njima u dvorište, kuću ili radionicu inspektori ulaze samo sa sudskim nalogom (čitaj: gotovo nikada), a plave koverte sa popisom dugova im ne šalju. Njih u sustavu nema! Osim možda - nerijetko - u sustavu raznih socijalnih potpora. One se financiraju iz onih sredstava koje registrirani poduzetnici zarade i uplate.
U nama susjednim državama, članicama EU, doista postoje rješenja po kojima se posao nesmetano upravo tako uhodava, samo što se sve ne odvija mimo sustava, nego sukladno propisima. Doista je sve podređeno tome da se radno aktivno stanovništvo potiče na razvoj, jer ako pojedinac i njegova obitelj ima prosperitet, imat će ga i država. Međutim, tako odgojeni državljani su osviješteni birači.
Osobno mi se čini da je to korijen za obje strane medalje iz današnje priče. Danas ću umjesto praktičnog savjeta samo pozvati na promišljanje. Kad se rodi namjera, i način će se naći.
Sretno!
Teme i pitanja slobodno predlažite na Facebook stranici Makora knjigovodstvo i poslovne usluge
