Poduzetnike uvijek zanima što će sve moći “stavljati u troškove”, kako se često izražavaju. Već ta jezična konstrukcija daje naslutiti namjeru. Naime, ne postavljaju se takva pitanja za one troškove koji doista nastaju kao posljedica poslovanja, jer za njih svatko očekuje da će se moći knjižiti. Pitanje se odnosi na onu drugu vrstu izdataka. Naravno da ovdje ne mogu davati naputke za takve svrhe, pa ću dati primjere o nekim porezno priznatim troškovima.
Kod svih vrsta poduzetništva priznati su troškovi koji su nastali u svrhu ostvarivanja prihoda. Drugim riječima, namjena troška je da generira prihod. E sad, nigdje nije propisano da poduzetnik mora biti štedljiv i razborit u svome trošenju! Uostalom, ne bi li bilo previše i za hrvatski poduzetnički želudac da mu netko propiše da mora biti štedljiv, dok isti način ponašanja nije obvezan za korisnike proračunskih sredstava, tj. onih koje poduzetnik puni iz svojeg poslovanja!?
Prema tome, ode li poduzetnik, primjerice na službeno putovanje, može odsjesti i u hotelu sa pet zvjezdica, ali tamo smije koristiti samo uslugu noćenja s doručkom. Iznos dnevnice koju si smije isplatiti neoporezivo je točno definiran za tuzemstvo i pojedine inozemne države, a sve više od toga može isplatiti po jednakoj cijeni kao i plaću (uz plaćanje doprinosa i poreza). Pojede li koji glavni obrok na trošak poduzeća, treba smanjiti iznos dnevnice, jer ona po definiciji služi za podmirenje troškova prehrane i gradskog prijevoza na destinaciji.
U izvještaju sa službenog putovanja poduzetnik će obrazložiti zašto je poslovne razgovore ili koju drugu poslovnu obavezu obavljao kroz moguće više dana nego što bi to učinio kakav štedljivi poduzetnik koji se žuri kući.
Iznosi za poslovno darivanje nisu propisani u apsolutnom iznosu. U slučaju kontrole, oni će biti stavljani u kontekst cjelokupnog poslovanja, pa ako budu nerazmjerni ili nepovezivi sa poslovnom svrhom, bit će osporeni i proglašeni izuzimanjem te kao takvi oporezovani. Dok nje nema, u trošak se može knjižiti samo 30% tih iznosa.
Što se tiče vozila, u poreznim propisima nema neke velike povezanosti između vrste vozila i vrste djelatnosti koju poduzetnik obavlja. Naime, poduzetnik koji se bavi npr. marketingom ili nekom vrstom intelektualnih usluga može troškovima poduzetništva pribrojiti sve troškove vožnje, ukoliko sredstvima obrta ili poduzeća kupi dostavno vozilo. Svakome je jasno da je takvo vozilo njemu nepotrebno i da će mu u odnosu s klijentima više štetiti nego koristiti, ali propis ne prepoznaje tu vezu. S druge strane, sva osobna vozila vrijednosti do 400.000 kn imaju isti porezni tretman: bila ona luksuzna, skromna, polovna, sa kožnim ili zakrpanim sjedalima… Po njemu, PDV iz nabave i troškova korištenja se uopće ne priznaje, a sami troškovi su porezno priznati u 70% iznosa, a na preostali iznos se plaća porez.
Druga je varijanta da troškovi budu u cijelosti priznati, ali da se onome tko vozilo koristi za privatne svrhe obračunava plaća ili drugi dohodak. Svaki poduzetnik treba u suradnji sa svojim knjigovođom izračunati koju će varijantu izabrati.
Od početka 2018-te godine moći će se priznati pola PDV-a iz takvih računa, ali i samo pola troška. Koriste li privatna vozila u poslovne svrhe, poduzetnici trebaju osigurati podrobnu evidenciju, temeljem koje će im moći biti refundirano 2 kn po kilometru pređenom za poslovne potrebe. Naravno, svi putni troškovi su povezani uz zaposlenost, jer ukoliko nema zaposlenih u poduzeću, svi putni troškovi su neto iznos drugog dohotka, na koji se plaća još barem 50% doprinosa i poreza.
Ova današnja tema predstavlja slatku brigu uspješnih poduzetnika. Oni su morali zaraditi svaku kunu luksuza koji će si eventualno priuštiti. Nisu dobili kartice s kojima mogu na bankomatu podizati novac koji je netko drugi zaradio, niti fabriciraju putne naloge da direktno ukradu tuđi novac. Ako i dodaju koji kilometar ili sat putovanja, čine to samo zato da bi im ostalo nešto više od onoga što su sami stvorili.
Sretno!
Teme i pitanja slobodno predlažite na Facebook stranici Makora knjigovodstvo i poslovne usluge
