Koliko puta vas je liječnik upozorio na štetne posljedice lijekova? Ne baš često, zar ne? Jesu li vas detaljno upoznali s rizicima operativnog zahvata?
Nagovaranje na opasne preglede i tretmane nešto je sasvim normalno u današnjoj medicini. Šalju vas na rendgen i CT, a ne kažu ni riječi o štetnim posljedicama. Obično vam ne pruže niti zaštitu od zračenja okolnih organa.
Koliko puta vas je liječnik upozorio na štetne posljedice lijekova? Ne baš često, zar ne? Jesu li vas detaljno upoznali s rizicima operativnog zahvata? DA LI SE U SNAGU UVJERAVANJA UBRAJAJU I ELEMENTI PRISILE?
Jedna mlada cura oboljela je od rijetkog oblika raka kosti, koji je već u startu opterećen vrlo lošom prognozom. Teška bolest djeteta je situacija U KOJOJ JE TEŠKO RACIONALNO RASUĐIVATI. Svijet se okrene naglavačke i košmar informacija gnječi mozak. MORAMO REAGIRATI BRZO, SVAKA SEKUNDA JE DRAGOCJENA.
Uglavnom, unatoč svim pritiscima, obitelj se odlučila za alternativni tretman. Prvi rezultati bili su iznenađujuće dobri. Ali, dogodilo se ono, što se moglo i očekivati. U mjesecima, koji su slijedili, „prijateljska uvjeravanja“ postala su sve agresivnija.
MORAMO ISKORISTITI POBOLJŠANJE STANJA, KAKO BI ZAPOČELI S PRAVIM LIJEČENJEM. Obitelj se slomila i cura je završila na zračenju i kemoterapiji. Kola su naglo krenula nizbrdo i spasa više nije bilo. Jedna priča, koja nije trebala tužno završiti.
Jedan američki slučaj dugo je punio novinske stupce. Dječak sa sličnom dijagnozom i zaobilaženje standardnih metoda liječenja. SUD JE DONIO ODLUKU O PRISILNOM LIJEČENJU, ALI MAJKA JE S DJETETOM POBJEGLA U MEKSIKO.
Sve je bilo dobro (dijete se lijepo oporavljalo) dok se nisu vratili, nekoliko mjeseci kasnije. Dijete im je oduzeto, uslijedila je terapija snažnim citostaticima. Krhko tijelo nije izdržalo otrovni udar, život se rasplinuo poput mjehura od sapunice.
Da li su ovakve odluke u interesu djece ili DRŽAVNI APARAT TESTIRA NEOGRANIČENU MOĆ, PA MAKAR GAZILI I PO LEŠEVIMA?
Upravo čitam rezultate jednog američkog istraživanja, po kojem 85% ljudi bezrezervno vjeruje liječnicima. Naravno, povjerenje u tako osjetljivom području zalaženja u vlastiti tjelesni sustav je neophodno, no ponekad se pitam odakle tolika podrška.
Moć reklamnih poruka, impresioniranost sve složenijom opremom, zadivljenost stručnim terminima ili impozantne studije o savladavanju smrtonosnih bolesti? Nekako smo spremni povjerovati u sve što vidimo i čujemo (ne odmah, ali prijateljsko ili zastrašujuće uvjeravanje vremenom čini svoje), iako kruta realnost ima sasvim drugačija pravila…
