Tužiteljica je odbila prijedloge (ponude) poslodavca imajući u vidu da je imala „zaštićeni“ status radnice sa skraćenim radnim vremenom
Na prvostupanjskom i drugostupanjskom sudu, a zatim postupku revizije sudio je Vrhovni sud Republike Hrvatske, vođen je radni spor gdje je radnica tužiteljica postavila tužbeni zahtjev u kome traži da se odluka tuženog poslodavca proglasi nevažećom, a radilo se o otkazu ugovora o radu.
Među strankama je bio zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, počev od 17. srpnja 2010. godine u jednoj Poslovnici (X) poslodavca na radnom mjestu kontrolora. Poslodavac je donio odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici – radnici 31. svibnja 2011. godine i ponudio radnici izmijenjeni ugovor o radu. U obrazloženju piše da je poslodavac zatvorio poslovnicu u kojoj je radnica do tada radila. Radnici je bilo priznato pravo na rad u skraćenom radnom vremenu radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju sukladno odredbama Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama.
U postupku je utvrđeno da je zbog ukidanja poslovnice u mjestu „X“ tužiteljici – radnici bilo ponuđeno da radi u drugim poslovnicama (dvije) i u drugim mjestima (dva) za istu plaću i na istim radnim mjestima uz priznavanje putnih troškova. Poslodavac je predložio i mogućnost sporazumnog prestanka ugovora o radu uz odgovarajuću otpremninu.
Tužiteljica je odbila prijedloge (ponude) poslodavca a imajući u vidu da je imala „zaštićeni“ status radnice sa skraćenim radnim vremenom, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev da joj radni odnos nije prestao jer je odluka o otkazu nedopuštena. Međutim, sudovi su odbili tužbeni zahtjev u dijelu vraćanja na rad jer de facto, zbog ukidanja poslovnice to nije moguće, a niti rad na drugim mjestima jer je to tužiteljica odbila. Prihvaćen je sudski raskid ugovora o radu s određenim danom a tužiteljici dosudili naknadu štete od petnaest prosječnih plaća.
Sudski raskid ugovora o radu prihvaćen je na prijedlog tuženog poslodavca.
Tužiteljica je Vrhovnom sudu Hrvatske nakon toga podnijela zahtjev za reviziju. Glavni žalbeni razlog tužiteljice je zabrana otkaza ugovora o radu kategoriji radnika koji uživaju posebnu zaštitu države i zakona, odnosno osobi koja koristi pravo na rad u skraćenom radnom vremenu zbog skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju. Drugi razlog je nedopuštenost otkaza.
Vrhovni sud u obrazloženju navodi da se u dugogodišnjoj sudskoj praksi uvriježilo korištenje pojma nedopuštenost odnosno ništetnost, pa se ima smatrati da ti pojmovi imaju isti pravni značaj i učinak. Zbog toga taj revizijski navod ne utječe na pravilnost odluke suda koju tužiteljica pobija.
Iznošenje novih činjenica u postupku revizije nije dopušteno po Zakonu o parničnom postupku.
Zakon o radu uređuje sudski raskid ugovora o radu kojega u pravilu zahtjeva radnik, ali može i poslodavac „ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć“. Zahtjev se može podnijeti do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja. Tuženik – poslodavac je tražio sudski raskid protutužbom.
Utvrđena je nedopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu, a tuženi poslodavac je dokazao da postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa tužiteljice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nije moguć. Sudovi su pravilno primijenili odredbe Zakona o radu i odredili sudski raskid ugovora o radu određenog dana.
Zakon o radu „N.N“ 93/14 i 127/17. utvrđuje prestanak ugovora o radu u odredbama članka 112-130., a sudski raskid ugovora o radu u odredbama članka 125.
