• Umiru li firme?
    Odgovor je da.
    Isto onako kao što umiru i ljudi, i biljke, i životinje.
    To je prirodan poredak stvari

Sve se mijenja, pa i život firmi. One imaju svoje cikluse: rađanja, rasta, sazrijevanja, pune zrelosti, starenja i svog kraja. One su živi organizam kojeg čine njihovi vlasnici, direktori i zaposlenici. Kako se mijenjaju ljudi u njima, tako se mijenja i njihovo bilo, njihovo zračenje, njihova snaga, njihovi proizvodi i usluge.

Ako su odnosi među ljudima korektni, iskreni i firme su pozitivne, možemo reći - „zdrave“. Takve su dugoživuće i uspješne firme u pravilu dobro vođene, a na njihovom čelu su – vizionari, stratezi. U njima je na cijeni znanje, stručnost i zalaganje. One ne robuju pravilima, već se stalno „iznutra“ mijenjaju i obnavljaju, neovisno o vanjskim okolnostima.

Ako su odnosi među ljudima koji rade u firmama zatrovani, neiskreni i loši, one odumiru. Najčešće se gase polagano, jer ih ljudi u strahu za svoju egzistenciju drže umjetno živima. No, svejedno, u njima caruje neznanje, zapuštenost, čak i namjerno loše rukovođenje. Stručnost i inicijativnost se guši, tako da u njima postupno venu i njihovi najbolji i najvjerniji kadrovi. I to, dozvolite da kažem, uzalud.

U uvjetima ekonomske krize, europske države uvode pojam tzv. časnog bankrota, tj. slučaja kada se firma mora ugasiti zbog prevelikih dugova, koji nisu nastali uslijed naprijed navedenih razloga, već zbog općih, zlosretnih okolnosti na tržištu. Bitno je da ih firma, dakle, nije mogla predvidjeti, niti zaobići te da je vojničkim žargonom rečeno, „pala na bojištu“ kao „usputna žrtva“ opće krize i smanjenja poslovanja. Drugim riječima, krivica za „slom poslovanja“ ne leži isključivo na njoj!

Prije ove ekonomske krize, u svijetu su se uredno provodili tzv. planirani stečajevi (sa ili bez „preustroja“ poslovanja). Planirani su zbog toga kako bi se ciljano smanjile financijske i druge štete vlasnicima i zaposlenicima u svakom daljnjem nastavku poslovanja pod nepovoljnim tržišnim i drugim uvjetima. Zbog toga su se odluke o stečajevima pokretale brzo, kao što se i sama procedura provodila efikasno, jer je razum nalagao da svi uključeni u stečaj što prije „razriješe“ svoju sudbinu te da se „snađu“ negdje drugdje.

Kad ste čuli za uredno i brzo provođenje stečajeva u Hrvatskoj? Kod nas sama „čuda“: ima  stečajeva pokrenutih prije skoro 20 godina, kojima se još ne nazire završetak! Nisu podmireni vjerovnici, nisu riješeni svi radnici, nisu ispoštovane sve procedure. Sve nam zaglibi u nekim kaljužama između pravnih normi...

Ako firma nema dugova, a time ni oštećenih vjerovnika, poslovanje se može zatvoriti putem tzv. likvidacije i brisanja iz sudskog registra, ali je pravni postupak kod nas također prilično spor (najmanje 1 godinu) i skup (troškovi pravnika i knjigovođe, troškovi višestrukih objava u službenom glasilu, podmirivanje svih vjerovnika, otpis robe, itd...).

Mnogi su danas u situaciji da bi se rado odlučili za prestanak poslovanja, ali zbog dugotrajnosti, složenosti i skupoće postupaka odgađaju svoju odluku. Pa kako da firme završe svoj put na što prirodniji način, stečajem ili likvidacijom? U završnom činu tzv. poslovne drame, zar ne bi trebalo sačuvati dostojanstvo? Tako mala, a velika stvar – dostojanstvo tvrtke, obrta, poslovnog čovjeka! U našem okruženju takvo što očito ne znamo ili ne želimo omogućiti. Možda čekamo da rješenje padne – s neba?