Kao što već znamo, glavna skupština je najviši organ društva u kojem dioničari, odnosno članovi društva ostvaruju svoja prava, kako imovinska, a misli se na pravo na dividendu, pravo na stjecanje novih dionica u slučaju povećanja temeljne glavnice društva i pravo na sudjelovanje u raspodjeli imovine u likvidacijskom postupku, tako i na upravljačka prava, odnosno na sudjelovanje u radu skupštine, pravo na obavijesti koje se odnose na poslovanje društva i pravo na pobijanje određenih radnji i odluka društva. Na glavnoj skupštini donosi se niz odluka bitnih za poslovanje dioničkih društava. Te se odluke odnose na raspoređivanje i upotrebu dobiti, tj. na godišnja financijska izvješća, na eventualne izmjene postojećeg statuta, na povećanje ili smanjenje temeljne glavnice, na statusne promjene (spajanje društva, promjena oblika društva i sl.) i na ostale odluke koje su od velikog značenja za društvo. Sve se te odluke donose glasanjem na skupštini, i to većinom danih glasova, osim ako je statutom društva za to potrebna neka veća većina ili se zahtijeva i ispunjenje dodatnih pretpostavki. Svaki dioničar ima pravo na broj glasova koji je proporcionalan vrijednosti njegova udjela u osnovnoj glavnici društva, odnosno jedna dionica donosi jedan glas. No, postavlja se pitanje tko je sve prisutan na glavnim skupštinama, odnosno koliko je malih dioničara fizički prisutno na skupštinama. Većina Europljana, dioničara, ne glasa na skupštinama društava čije dionice posjeduju. Procjenjuje se da samo oko 40 % Britanaca, malih dioničara glasa, dok je u Nizozemskoj taj postotak najmanji, a iznosi 10 %. Smatra se da je ovako niska prisutnost na skupštinama rezultat apatije malih dioničara, koji smatraju da njihov glas ne može ništa promijeniti. Isto tako, u Velikoj Britaniji sistem glasanja je kompliciraniji od američkog sistema gdje dioničari mogu glasati putem interneta ili pak putem telefona s tonskim biranjem. U Velikoj Britaniji pak svaki dioničar mora potpisati glasački listić koji kompanija pošalje registru, registar šalje skrbniku, a skrbnik fond managerima. Fond manageri istim lancem vraćaju potpisane listiće natrag do kompanije, što može potrajati tjednima, a listići nekih dioničara ostaju zagubljeni u pošti. U kontinentalnoj Europi glasanje predstavlja još veći izazov. Francuske kompanije traže ovjerene punomoći od malih dioničara, kako bi njihovi skrbnici glasali u njihovo ime, dok Šveđani, Talijani i Nizozemci dozvoljavaju glasanje samo ako je dioničar fizički prisutan na skupštinama. Sve to traži bitne promjene u načinu glasanja, a jedan veliki korak jest pomak na elektronsko glasanje. Tako se u Kanadi broj glasača udvostručio otkada su prešli na elektronski sistem glasanja, što se ostvaruje jednostavnim pritiskom na dugme miša. Regulacija također treba potaknuti i prisiliti, na neki način, glasanje. Tako u Americi zakon nalaže mirovinskim fondovima, kao najvećim investitorima da glasaju. Britansko zakonodavstvo također je zaprijetilo fond managerima da glasaju.