Još samo nekoliko dana do “izbora između dva zla”, kako kažu neki. Upravo zbog tog razloga mnogi neće izaći na izbore. Jer, ne postoji osoba ili stranka kojoj bi mogli dati svoj glas.
- Sve je to isto. Nikad nema nekoga tko je baš moj kandidat.
- I što ćeš sada?
- Kada će se pojaviti moj kandidat?
- Ne postoji tvoj kandidat. Postoje kandidati ovakvi ili onakvi. Nema idealnog.
- I što ću sada?
- Kao i u svakom drugom slučaju kada imaš izbor. Biraj.
- Kako to?
- Ne postoji idealni. Kada biraš put kojim ćeš putovati, biraš između postojećih. Nema idealnog. Ima to što se nudi.
- Ali, mogu odlučiti i ne putovati.
- Možeš i to. Nema glasanja. Onda ideš u koloni za onima koji su se odlučili krenuti.
- Bez da imam utjecaja?
- Pa ni glasanjem utjecaj nije neki znatni. Više simbolični.
- Zašto bi onda uopće to radio.
- Jer puno simboličnih glasova stvara stvarnost.
Puno stvarnih i simboličnih glasova spremno je za planiranje četverogodišnjeg putovanja. Malo tko je zadovoljan putovima koji se nude. Ali biraju. Jer stajati ne mogu. Ploviti se mora. Živjeti ne. Hrana treba stići u želudac gladne zvijeri. Hoće li stići zbog puno glasova ili malo glasova, potpuno je svejedno.
Izbor ipak postoji. I uvijek je bolje izabrati lakši put. Pa se možda, nakon nekoliko izbora i putanja promjeni i usmjeri prema idealnom. Malim koracima. Ili velikim skokom u tminu.
- Ja neću tminu. Hoću svjetlost.
- Ima li na listi svjetlost?
- Nema.
- A ima li tmine?
- Nema ni tmine. Sve je nekako sive.
- E onda biraj nijanse. Najsvjetliju što ima.
