- Hoće li sad i Hrvatska ići u rat?

- A zašto bi išli?

- Zato jer je napadnuta čla­nica NATO saveza. A mi smo unutra.

- Mi unutra?

- Da, to smo htjeli. Da se osjećamo sigurno.

- O bogati, pa ne osjećam se baš sigurno.

- A kako bi se tek osjećao da si vani?

- A to što idemo u rat, jel' to idemo protiv partizana, ili pro­tiv ustaša.

- Ni protiv jednih ni protiv drugih.

- Kako sad? Pa jesi li rekao “rat”?

- Pa jesam.

- Pa kakav je to rat? Kad nema protivnika.

- Nitko na svijetu više ne priča o tim protivnicima. To je davna prošlost. Sad imamo no­ve protivnike.

- Koje sad?

- Luđake sa prostora bli­skog istoka.

- Misliš Perzijance? Pa to je još davnija prošlost. Što nije njih Aleksandar makedonski ri­ješio?

- Ne, nisu Perzijanci.

- Šta su Arapi? Osmanlije?

- Ništa od toga. Novi protivnik.

- Irak. Saddam?

- Ne, njega si riješili.

- Pa koji su onda ovi. Kakvo je to zlo s istoka? Antikristi? Saladin?

- Nisu ni križarski ratovi.

- Uvijek neki neprijatelj. Nama je lakše. Mi imamo stalno jednog.

- A možeš i ovome stavit šu­baru u mašti kad kreneš ra­tovati.

- Ma, to je dobra motivacija.

- Brade uglavnom imaju.

- A ako poginem u ratu? Ko­ga će mrziti generacije koje dolaze poslije mene?

- Možeš im reći da počnu mrziti: RAT?

- Kako rat? Misliš neke ljude?

- A koje ljude? One koji su ratovali, ili njihovu djecu?

- Pa, djecu. Da se preduhitri budućnost.

- A koliko stara su djeca kad ih počneš mrziti. 2 go­dine? 5 godina?

- I mlađa.

Kako stvari stoje, NATO bi mogao krenuti prema bli­skom Istoku. Nedavno su ta­mo i poslali nekoliko bombi sa natpisom: Iz Pariza sa lju­bavlju. Ljubav i mir su se od­lučili na obranu. U borbi protiv terorizma bit ćemo nemi­losrdni, rekao je predsjednik francuske. I mi također.