- Hoće li sad i Hrvatska ići u rat?
- A zašto bi išli?
- Zato jer je napadnuta članica NATO saveza. A mi smo unutra.
- Mi unutra?
- Da, to smo htjeli. Da se osjećamo sigurno.
- O bogati, pa ne osjećam se baš sigurno.
- A kako bi se tek osjećao da si vani?
- A to što idemo u rat, jel' to idemo protiv partizana, ili protiv ustaša.
- Ni protiv jednih ni protiv drugih.
- Kako sad? Pa jesi li rekao “rat”?
- Pa jesam.
- Pa kakav je to rat? Kad nema protivnika.
- Nitko na svijetu više ne priča o tim protivnicima. To je davna prošlost. Sad imamo nove protivnike.
- Koje sad?
- Luđake sa prostora bliskog istoka.
- Misliš Perzijance? Pa to je još davnija prošlost. Što nije njih Aleksandar makedonski riješio?
- Ne, nisu Perzijanci.
- Šta su Arapi? Osmanlije?
- Ništa od toga. Novi protivnik.
- Irak. Saddam?
- Ne, njega si riješili.
- Pa koji su onda ovi. Kakvo je to zlo s istoka? Antikristi? Saladin?
- Nisu ni križarski ratovi.
- Uvijek neki neprijatelj. Nama je lakše. Mi imamo stalno jednog.
- A možeš i ovome stavit šubaru u mašti kad kreneš ratovati.
- Ma, to je dobra motivacija.
- Brade uglavnom imaju.
- A ako poginem u ratu? Koga će mrziti generacije koje dolaze poslije mene?
- Možeš im reći da počnu mrziti: RAT?
- Kako rat? Misliš neke ljude?
- A koje ljude? One koji su ratovali, ili njihovu djecu?
- Pa, djecu. Da se preduhitri budućnost.
- A koliko stara su djeca kad ih počneš mrziti. 2 godine? 5 godina?
- I mlađa.
Kako stvari stoje, NATO bi mogao krenuti prema bliskom Istoku. Nedavno su tamo i poslali nekoliko bombi sa natpisom: Iz Pariza sa ljubavlju. Ljubav i mir su se odlučili na obranu. U borbi protiv terorizma bit ćemo nemilosrdni, rekao je predsjednik francuske. I mi također.
