Uvijek nakon nekoliko tekstova sa poražavajućim informacijama za male poduzetnike (na neka pitanja sada je nemoguće dati drugačije odgovore), poželim napisati tekst kojim ću malo rasplamsati plamičak poduzetnosti u nekome, ili barem sebi isprati gorak okus.

Ovih dana kao da se svemir urotio protiv moje ideje, jer me sa svih strana dočekuju ružna svjedočenja.

Jednome poduzetniku iz Dalmacije izbrisali poduzeće sa registra i onemogućili ga u investiciji. Srećom, drugi dan je stiglo očitovanje i sa druge strane, pa se potvrdila moja slutnja da nije imao dobre suradnike koji bi ga znali upozoriti gdje se, kada i kako objavljuju financijska izvješća u ovoj državi. Ma koliko netko došao sa razvijenim poduzetničkim vještinama iz bijelog svijeta, i donio kapital koji želi angažirati u lijepoj našoj, birokratske bedastoće treba poznavati i poštivati, ili platiti onome tko zna. Tužna istina, slažem se. Ipak, na nju ovdje upozoravam gotovo svaki tjedan.

Dalje, jedna kolegica računovotkinja iselila u Irsku, pa piše blog (istina, nepotpisan) o svojim iskustvima o životu i radu u europskoj državi. Svjedoči kako je poslovanje potpuno drugačije, iako nas obvezuju iste direktive EU. Najmanje bitno, ali ilustrativno je kako prijave PDV-a izgledaju posve drugačije, kako se u njima prijavljuje znatno manje podataka, a centi se nigdje ne spominju. Naravno, nema niti besmislenog uparivanja podataka o par lipa, za koje jedan radni sat izgubi knjigovođa, drugi referent u poreznoj, a treći referent iz Regosa!

Iz Njemačke svjedoče kako poslodavac isplati neto plaće svojim radnicima, a država sama s njegovog računa uzme pripadajuće svote za poreze i doprinose. Možemo li mi uopće zasanjati tako nešto!?

Izvješće “Doing business” o uvjetima poslovanja svrstalo nas je na 40. mjesto, a ispred Lijepe naše su, primjerice i Meksiko, Rumunjska, Bugarska, Latvija i Makedonija.

Višegodišnje sociološko istraživanje potvrdilo je da je glavni razlog lošeg ekonomskog razvoja kod nas tzv. egalitarni sindrom, ili drugim riječima, onaj poznati hrvatski jal. Nastao je u predindustrijsko doba i posve je u suprotnosti sa poduzetništvom i rizicima. Društvo ne podržava uspjeh pojedinca, jer je u kolektivnoj svijesti prisutno mišljenje da uspješni pojedinac uzima od svih ostalih.

Zar mi danas doista nismo u stanju spoznati svoje vlastite resurse i svu njihovu izdašnost? Oni koji ih sasvim jasno vide, neće nas podučiti kako da ih stavimo u svrhu, već će to učiniti sami, koristeći pritom nas samo kao najamne radnike.

Ultramaratonac iz našeg kraja svjedoči danas u radio emisiji da mu je lakše po brdima trčati 175 km neprekidno više od 30 sati, nego što mu je bilo prije nekoliko godina voditi svoj (bivši) mali biznis.

Kako u takvim okolnostima naći argumente i nagovoriti nekoga da se uputi u malo poduzetništvo?

Premještanjem fokusa na detalje, na ono što doista čini sukus naših života.

Primjerice, činjenica je da osobno volim svoj posao i svoj mali biznis, koji smo obiteljski stvorili prije 22 godine. Činjenica je da se svaki dan susrećem sa zadovoljnim klijentima, kojima biznisi rastu, a ne propadaju. Činjenica je da konstantno raste broj plaća koje obračunavamo za naše klijente, što znači da je kod njih više zaposlenih. Činjenica je da i klijenti i ja radimo puno, ali radimo ono što volimo, što smo sami osmislili, i pri tome imamo luksuz birati s kime hoćemo raditi, a s kime nećemo. Činjenica je da sav taj trud doprinosi našim uvjetima života, i da svojoj djeci prenosimo vrijednost rada i stvaranja vlastitih okolnosti.

Mi smo odabrali svoju pažnju usmjeriti sa problema na rješenje, i sa nedostatka na izvor rješenja i trčimo ultramaratone od jednog do drugog završnog računa.

Prepreke o kojima pišem ovdje, i o kojima ostali svjedoče, očito je u većini slučajeva moguće savladati. I pri tome živjeti u prostoru koji doista jeste lijepa naša.

Pridružite nam se!

Sretno!

Teme i pitanja slobodno predlažite na Facebook stranici Makora knjigovodstvo i poslovne usluge