Odgovornost nije popularna osobina, a ona je jedina koja nas pojedinačno i kao društvo može odvesti u napredak
Ovih dana poželjela sam prenijeti priče o uspjehu svojih klijenata na našoj web stranici, pa sam shvatila da kriteriji koji bi trebali određivati uspjeh nečijeg poduzetništva nisu sasvim jasni.
U slučaju kada se iznosi prihoda i dobiti u kratkom vremenu višestruko povećaju pa se ulaganju u kapital pridruži čak poslovni i anđeo, a u trećoj godini poslovanja mlada ekipa proda cijeli biznis i otiđe na višemjesečno putovanje po svijetu - neupitno je da se radi o velikom uspjehu. Osobito u situaciji kada su mi prije dvije godine rekli da im je baš to cilj. Takva priča mi, kao osobi koja je s njima bila od prve ideje prije registriranja poduzetništva, daje osobit optimizam i dozu ponosa.
To je strelovit uspjeh koji bi rado prenijeli svi mediji, kad bi to ovim mladim ljudima bila želja. Postavlja se pitanje da li bi hrvatski čitatelji protumačili kao uspjeh vrijedan prenošenja ostale priče mojih dugogodišnjih klijenata!
Brojke iz bilanci nisu u ovoj državi uvijek vjerodostojan pokazatelj uspjeha ili neuspjeha. O tome sam više puta pisala, ali danas bih se željela odmaknuti od računovodstvenih termina i preispitati opće prisutne kriterije procjene uspjeha malih poduzetnika u ovoj državi.
Sile koje djeluju prema radno aktivnom stanovništvu i mladima koji tek kreću u život su izrazito snažne u promociji iseljavanja. Nisam kompetentna suditi zašto je to tako, tek slutim - kao i većina onih zdravog razuma koji razmišljaju o tome. U kulturi preuzimanja gotovih mišljenja nije bilo teško plasirati priču kako ova država nije vrijedna ostanka niti kao zaposlenik, a još manje kao poduzetnik. Onima koji se drznu započeti poduzetništvo, spremno se nudi druga priča o nužnosti poticanja od strane države i navodnoj nemogućnosti poslovanja bez toga, zajedno sa pričom kako je uspjeh samo vratolomno zgrtanje novca kao cilj koji opravdava svako sredstvo.
Ipak, većina mojih klijenata, a vjerujem i ostalih malih poduzetnika u ovoj državi posluje i živi od svojih malih biznisa prilično uspješno usprkos tom pranju mozgova. Takav život vrijednih i ustrajnih ljudi nije predmet poštovanja i nitko ga nije pretočio u uzor ostalima. Nema glamura u hrabrosti ljudi koji iz dana u dan, svetkom i petkom ustaju i liježu sa saznanjem da su sami kovači svoje sreće i da imaju najboljeg šefa na svijetu.
Odgovornost nije popularna osobina, a ona je jedina koja nas pojedinačno i kao društvo može odvesti u napredak. Sposobnost da svojim osobnim kapacitetom i voljom odgovorimo na izazove koji nam svakodnevno pristižu!
Ne tajim da izazova ima na pretek, jer društvo svojim stanjem svijesti stvara proporcionalnu količinu izazova. Izlaz iz začaranog kruga je upravo u suočavanju s njima, u hrabrom i za svakog ponaosob inventivnom rješavanju svog životnog statusa.
Zato mislim da je važno shvatiti da je veliki uspjeh kada žena od 38 godina obilježava 15. godišnjicu svog frizerskog salona, uz koji je odgojila svoju djecu i održala brak. Uspjeh je i kada otprilike isti broj godina građevinski poduzetnik sa svojom suprugom i poslovnom partnericom uzdržava cijelu obitelj, financira intenzivnu sportsku aktivnost svoje djece i samostalno se priprema za rješavanje njihovih umirovljeničkih dana. Osim toga, sve godine zapošljavaju i uredno plaćaju barem po jednog zaposlenika, čime doprinose opstanku još jedne obitelji.
Uspjeh je ako se mlad čovjek odgojen u obitelji zanatlije, upusti u vođenje svog samostalnog biznisa kojim dopunjava ponudu obiteljske tvrtke.
Uspjeh je kada obiteljsko poduzeće preuzima druga generacija iz iste obitelji, jer to znači da je poslovanje sve godine bilo dostatno za normalan i komotan život.
Uspjeh je itekakav kad mlad i izuzetno školovan stručnjak ostavi posao za europsku korporaciju i vrati se osnovati poduzeće u svojoj domovini koje uspješno posluje i omogućava mu da par mjeseci godišnje ne radi, već da putuje svijetom.
Uspjeh je i kada kreativna osoba shvati da danas može svoje rukotvorine plasirati u cijeli svijet, pa svoj umjetnički dar pretvori u internacionalni biznis i pri tome zaposli nekoliko članova obitelji.
Uspješan je i mladi kreativac koji svoju strast prenosi cijelom svijetu internetom, ne zapošljava nikoga, ali zato mi se javlja svakog mjeseca s drugog kraja svijeta. Kaže: “ne želim zarađivati u drugoj državi, iako bih to lako mogao, jer želim biti siguran da doprinosim u fondove iz kojih se financira starost i briga o zdravlju mojih roditelja. Nisam sam na svijetu, obitelj mi je važna!”
Nitko od spomenutih ne vozi luksuzne automobile i ne živi u raskošnim nekretninama. Ipak samostalno brode kroz svoje živote, vesele im se i doprinose zajedničkom boljitku. Stvaraju svijet u kojem žele živjeti! A Vi?
Sretno!
Teme i pitanja slobodno predlažite na Facebook stranici: Makora knjigovodstvo i poslovne usluge
