- Trebaš štedjeti! Dolaze loša vremena.
- Ok, štedjeti ću. Ali dajte mi plaću prvo.
- Ne možemo ti dati plaću. Jer i mi štedimo.
- Onda se moram zadužiti. Dok ne dobijem plaću.
- Nemoj se zaduživati! To nije dobro.
- Pa što da onda radim?
- Hm… U zapadnoj Europi potiču potrošnju…
- Dobro. A što da ja radim? Ovdje. U istočnoj Europi.
- Nemoj tako. Nismo mi u istočnoj Europi.
- To je svejedno. Što da radim?
- To uopće nije svejedno! Koliko ljudi je poginulo u ratu…
- Dobro, pustimo sada njih. Što da radim? 
- Kako možeš reći, pustimo sada njih! Zar te nije stid? Zar nemaš grižnju savjesti?
- Zar nemate vi grižnju savjesti jer mi ne dajete plaću?
- To nije isto. Tamo su ljudi ginuli…
- Dobro. U pravu ste. Sada mi recite-što da radim?
- Za ovu situaciju su krivi oni koji su bili prije nas. Vodili su krivu politiku.
- Zaboli me za politiku.
- To je jako opasno stajalište. Ako ljudi distanciraju sebe od politike, mogu se desiti strašne stvari.
- Strašne kao da ljudi nemaju za hranu?
- Ne. Strašne kao politička apatija.
- Briga me za to. Što da radim?
- Upravo takav stav doveo je ljude do takve situacije. Potpuno pomanjkanje političke kulture.
- Što da radim?
- Ma nije to samo ovdje. U čitavom svijetu je tako. Ljudi uopće nemaju osjećaja jedni za druge.
- Što da radim?
- Gledaju samo na sebe. To nikako ne može dobro završiti. Nikako.
- Što da radim?
- Aha. Još si ovdje. Što si pitao?
- Što da radim?
- U vezi čega?
- Pa ove krize!
- Aha. Ovako:
- Slušam…
- Mi smo već osnovali jedan krizni stožer...
- Dobro.
- U krugu našeg povjerenstva…
- U redu.
- I imali smo već nekoliko sastanaka…
- Vrijedi.
- Situacija je zbilja delikatna.
- Jest.
- Činimo sve što je u našoj moći kako bi ljudima poput vas…
- Da?
- Običnim, malim ljudima. Poput vas. Malim…
- Dobro.
- Da bi vam olakšali ova krizna vremena. I zato, slušajte me. Trebate raditi točno ovo:
- Slušam.

photo by Slavomir Ulicny