- Hoćemo li napokon imati nekakav, koliko toliko uređen akvarij u kojem ćemo živjeti? Prostor sa solidnom cirkulacijom vode. Bez začepljivanja korupcijom. Bez naglih odčepljivanja, hapšenja i čistki. Bez pretjeranih hlađenja ratovima i pretjeranih zagrijavanja revolucijama. Ne mora to biti ocean Hrvatska. Neka bude mirni akvarij za ljude koji tu žive
Ovo je razdoblje afera. Gotovo da ne prođe dan, a da netko nije optužen. Ili da ga ne vode u zatvor. Ili da ga ne smjene. Ili da se sve to ne najavljuje.
Ono što me zanima jest - je li to dobro ili loše?
- Dobro je, kako ne bi bilo dobro, odgovara glas javnosti u meni. Napokon se sustav čisti.
Doista, kao da je, od dolaska premijerke, netko odčepio odvod, koji je potom u sebe povukao i povlači, uz zvuk usisavanja, svu prljavu i ustajalu vodu.
- Odlično. Sada čista i bistra voda opet može teći. Napokon će sve biti kako treba.
I doista, to je dobar znak. Ono što me malo uznemirava je količina pronađenih nepravilnosti. I njihov neprestani porast. Kao da svaki prepoznati, da se neutralno izrazim, prijestupnik, za sobom povuče barem još troje za koje se još nije znalo.
Nakon nedavne nepravomoćne presude za slučaj Indeks, jedna od optuženih, koja je radila na sprječavanju sukoba interesa, na izlasku iz sudnice zaprijetila je kako je ovo tek početak i da će se još vidjeti tko je za što kriv. A slično reagira i po političkoj funkciji postavljeni direktor Croatia osiguranja koji prijeti da će, ako ga i dalje budu napadali, on reći sve što zna. Navodim samo najnovije primjere.
Sustav nediranja, ili, jasnije rečeno - netalasanja, ozbiljno je uzdrman. Ocean hrvatskog javnog, političkog i gospodarskog života sada je prepun struja, valova i virova. Uzrok smo već ustanovili. Na dnu oceana otvorila se rupa koja usisava sve.
Morske životinje su se strahovito prestrašile. Kako nitko nije bez grijeha, svi se boje za svoj opstanak u vodi. Svi vole plivati. I počela je borba svim sredstvima.
Teži i veći, po prirodi stvari, tonu na dno. Oni su do sada tamo i obitavali. U miru i mraku mulja dna. No sada, ako žele živjeti, moraju isplivati na površinu. A da bi došli gore, nekoga moraju gurnuti dolje, da zauzme njihovo mjesto. A to nitko ne želi. I kao što je prije trajalo laktarenje za što bolju poziciju na dnu, sada je počelo guranje za što bolju poziciju na površini.
Površina je čista, transparentna, legalna i pravno uređena.
Ovaj naš ocean proživljava pravu malu revoluciju.
Rukama i nogama, a zatim i suptilnijim metodama puni se grotlo koje vuče. Otvaraju se istražne radnje. Putem medija razotkrivaju se nelegalni poslovi. A za sve se to, koliko god veliko, do sada uopće nije znalo. Kako? Gdje su novinari i državno odvjetništvo bili do sada?
Ne otkrivaju sve te stvari novinari, dragi Vi. U najvećem broju slučajeva, to ljudi prijavljuju jedni druge. Gotovo svatko tko drži do sebe ima nekakvu crnu knjižicu tuđih nečasnih radnji, koju misli aktivirati u trenu kada mu bude trebala, tj. kada bude optužen, napadnut ili sl. A vrijeme je sada!
Novinari i pravnici, kao vatrogasci u šumskom požaru, bezglavo trče s jedne strane na drugu. Svakih nekoliko minuta imaju novu dojavu o vatri!
Ono što me zanima je, kada će sve to završiti? I tko će ostati?
Hoćemo li napokon imati nekakav, koliko toliko uređen akvarij u kojem ćemo živjeti? Prostor sa solidnom cirkulacijom vode. Bez začepljivanja korupcijom. Bez naglih odčepljivanja, hapšenja i čistki. Bez pretjeranih hlađenja ratovima i pretjeranih zagrijavanja revolucijama. Ne mora to biti ocean Hrvatska. Neka bude mirni akvarij za ljude koji tu žive
(photo by: Mario Alberto Magallanes Trejo)
