Evo, baš neki dan dobio sam emajlom (to je ono od čega su napravljene kade, a ovi mladi stalno govore da se time dopisuju), dakle, dobio sam tim "emajlom" jednu poruku. Kako od kade dobiti poruku? Ne znam ni ja, ali eto, došla je do moga kompjutora. Bog će ti znati kako, to neka elektronika, ne znam ti ja ništa. Ne pitaj. Ali, kako jest, jest, došla je. I ja je pročitao. Javlja se prijatelj iz Amer'ke. Neće, kaže, da mu spomenem ime. Dobro, ako nećeš, neću spomenut', nisam ja izdajica. Jel' tako da nisam?… Ma nisam. Dakle, javlja se on iz Amerike, iz Ohaja. Tamo otišao raditi. Da, da, i on je jedan od onih mladih koji nisu zadovoljni Domovinom, pa sreću odlaze tražiti negdje vani. Mlad, pametan, a opet-u Rvatskoj ti nitko ne daje da govoriš ili radiš. Pa čak i ako nekako uspiješ da kažeš koju riječ ili napraviš koju stvar, vjerojatno te nitko nije čuo. A ako se nekako slučajno dogodi da te tkogod čuje-možeš biti siguran da te nije razumio. Postoje li pak u Rvatskoj takvi koji bi te mogli čuti i razumjeti (a meni su neki pričali da tu takvih ima) njih uglavnom nije briga za ništa i ne slušaju. I tako si opet na početku. Zbog toga naši mladi i pametni (kojima se ne da kružiti bez kraja i cilja po ovoj mračnoj rupetini) odlaze van. Oni se, za razliku on njihovih još pametnijih kolega ("genijalaca" za Mamu, Tatu, Dedu, Babu i susjede (pogotovo susjede!)), oni se razliku od njih, ne oblače u prevelika siva odijela i ne učlanjuju u mladeži HDZ-a, SDP-a ili HSS-a, već ih za te gluposti boli dupe. Prema tim genijalcima naši pametni koji odlaze van su glupani. Ali, meni su ti ipak nekako draži. Dakle, dobio ja emajlom pismo od drage mi budale koja je otišla u Amer'ku. Jer, kaže on, tamo za isti posao koji radiš ovdje, dobiješ pet puta više para. A možda i još više. Bolje tamo prat' čaše za dolare, nego ovdje ne radit' ništa za ništa. A i to ništa, ako dobiješ… Kaže prijatelj iz Amer'ke da je tamo voda skuplja od Pepsi kole. I da hamburger košta kao i dvije jabuke. E, jesam se smijao… Kako bogamu, tako visoka kulturna dostignuća kao što su Pepsi kola i hamburger mogu biti tako jeftini, a ono što je u nas besplatno, kao voda, da je tamo tako skupo? Ma jel' ti to mene, malo zajeb…..? .…avaš?, mislim si. Istina, kaže on, tamo je voda skupa a Pepsi jeftin. Ma nemoguće, mislim si ja. Tu mora da je neka zamka… Kako voda može biti skupa? Pa vode ima gdje god se okreneš! Vid' naše rijeke. Sve pitka voda teče oko nas. Samo se nagni, ispruži ruke i pij brate do mile volje! A jabuka…. Iiiii! Svud' rastu-još ih naši ljudi niti ne beru. Njima u Amer'ci su sigurno i ribe skupe! Jesu, kaže on u pismu. One divlje, iz mora, su skupe. Ali su jeftine iz uzgajališta. A što je to uzgajalište, pitam se ja? Pa kod nas samo udicu baciš u more i izvlačiš ribu! Kako to, bogamu, može biti skupo? Šta je njima i zrak skup!? Jest, kaže, i zrak je skup. Nisam mogao vjerovati da to zbilja govori. Onaj čist, kaže, kao naš, taj je skup. I dali bi oni puno novaca da ga mogu disati. E sada sam se uozbiljio-pa on to ozbiljno. A kod nas zraka…. Dobrog, hladnog, bistrog, koliko ti srce zaželi. Samo otvori usta i diši brate. Ima za sve! Ali Pepsi kole, toga mi daj, brale, da pijem. I hamburgera da jedem, kao pravi kulturan čovjek. To je pravo! Razvijeno, civilizacija, zapad. Šta mi Balkanci znamo? Mi vodu pijemo k'o stoka. A oni, kultura, SI-EN-EN… Njima je Pepsi umjesto vode! Mi, k'o neka marva, voće jedemo i ribu, a njima hamburgeri. Hamburgeri, brale, umjesto kruha! Šta je civilizacija? Nije obična voda kao nama, seljačinama. Pepsi i hamburgeri! Nije istina, piše on. Oni bi htjeli da su kao mi! Oni bi htjeli imati zrak i more i ribe i voća. Oni bi htjeli da im je sve čisto kao nama! Ma kako, pitam se, oni bi htjeli k'o mi? A tvornice i nafta? A auti i helikopteri i ceste? Ma mijenjali bi ti oni sve to za malo našeg čistog mora i mira i tišine! Pa imamo mi toga kol'ko ti srce želi! Ništa mi nije jasno? Kako? Oni 'oće bit kao mi? Tako je, prijatelju… A mi bi, opet, htjeli biti kao oni? Nažalost… Oni kao mi-a mi kao oni…Pa 'ko je tu lud!? Ja sam lud, odgovara mi prijatelj, što sam otišao! Ali što ćeš, kad budale na vlasti u Rvatskoj ne shvaćaju da imaju sve osim mozga u glavi. A ja, opet, s takvima ne mogu živjeti. Jednostavno ne mogu… Draža mi je pamet od sve te ljepote. I zato ovako…Doviđenja… End of message. To je pisalo na kraju.