Cijela Hrvatska pratila je američke izbore. Kao da su naši. Imali su ljudi svoje favorite i svoje kandidate. I svoje razloge. A pobijedio je onaj kojega nitko nije očekivao. Jer su ankete bile u krivu. Što znači da su mediji, koji su prenosili te ankete također bili u krivu. Što znači da je javnost bila krivo informirana. Pa nitko nije znao što će se dogoditi.

Gotovo pola od Amerikanaca koji su mogli glasati nije izišlo za izbore. Od one druge polovice, pola je glasalo za gospodina Trumpa. Dakle, opet je moguće postati predsjednik ako za tebe glasa četvrtina populacije. Za ostale ljude kandidata uopće ne bi trebalo biti biga. Svu pažnju treba posvetiti onima čiji su glasovi dovoljni za pobjedu.

Nakon izbora, u Americi su prosvjedi. Oni nije naš predsjednik! Nećemo ga slušati. Nećemo ga slijediti. Pretpostavljam da su na ulice izašli birači koji nisu glasali za njega. Ona druga polovica, koja uopće ni nije glasala, vjerojatno je nezainteresirana. Tko je predsjednik? Ok. Možemo sada na bitnije stvari...

Kod nas su najviše zabrinuti činjenicom da je supruga novoga predsjednika rodom iz Slovenije. Kako će se to odraziti na nas, pitaju se mali ljudi. Hoće li to utjecati na naše sporove koje imamo s tom državom? Jer, Amerika je moćna.

Pa su krenuli komentari. Od toga da nemamo šanse, do toga da itekako imamo šanse. Jer, kako kažu upućeni, američka politika na periferiji se rijetko mijenja s predsjednicima.

– Na periferiji?

– Periferiji.

– Mi smo na periferiji!?

– Za Amerikance smo itekako na periferiji.

– Mi!!?

Dok mi imamo svojih problema oko finog štimanja rate poreza i uvođenja novih kazni, svakako trebamo gledati na to što se događa u najmoćnijoj državi svijeta. Jer, kamo oni pogledaju, ljudi se stresu. Jesmo li mi mjesto za sljedeću invaziju? Hoće li ovdje uvoditi mir? Hoće li prekidati rat?

Kako stvari sada stoje na miru smo. Niti Trumpa ni Melaniju uopće nije briga što se ovdje događa. Koliko god se mi hvalili ili strahovali.