Sjeverna Koreja-prijetnja svjetskom miru. Amerika je prva na popisu onih koji se protive novoj nuklearnoj sili. Amerika, koja je, podsjećam, bacila atomske bombe na civile. Hirošima i Nagasaki. Ostale zemlje također se ne slažu sa novim potezom Koreje. Takvo nešto je nedopustivo! Koreja, pak, potpuno negira oštre tonova ostatka svijeta. Sada joj ne mogu ništa!, misli. Ima atomsku bombu i ako netko bude nešto provocirao-odgovoriti će! Silom. Ali je ne rade zbog sile… I što? Što? Ujedinjeni narodi se uzvrpoljili. Moraju djelovati! Ako ne učine ništa(što je obično slučaj) kakvu poruku šalju potencijalnim agresorima? Samo dajte, mi smo samo jaki na riječima. Puno nas je, dogovaramo se. Dok se ovi igraju riječima i njihovim slaganjem, drugi grade punom parom. Pod slikom velikog vođe veličaju se uspjesi radnog naroda, mudrih znanstvenika… Te se iste ljude, samo par stotina kilometara dalje naziva jadnicima koji žive u teroru. Djeca su im neishranjena a ni oni sami nisu siti. Stajati na crti razgraničenja i promatrati ljude, to bi bilo zanimljivo. Slijeva te uvjeravaju da su debeli, s desna da jedva stoje na nogama. Zbog čega ljudi, okrugli i izduženi-svejedno, zbog čega oni to rade? E, tu su njihovi trbusi jednoglasni - Zbog svjetskog mira!! - Zbog sigurnosti! Naoružavaju se jedni i drugi, zato što se naoružavaju treći i četvrti. A ovi su počeli kada su vidjele petog i šestog da kupuju. S pogledom preko susjedove ograde i rukama u novčaniku, svijet nezaustavljivo juri naprijed. I Hrvatska, za koju se stalno ponavlja da je siromašna, ne želi biti zaobiđena u mirotvornom jurišu. Zato je odlučila dati 200 milijuna eura za oklopna vozila. Još nije odlučila kojem proizvođaču ali dajemo sigurno. To je neupitno. I neophodno. Pa nećemo valjda svojim nenaoružavanjem remetiti svjetski mir. A kako će biti lijepo u budućnosti… Kad svi budu imali atomske bombe i kad bude mir na zemlji, mi ćemo se vozikati u svojim blindiranim vozilima od jednih prijatelja do drugih i razgledavati njihovo oružje. Po putu će sve biti maskirno zeleno. Zgrade, postrojenja, sve u skladu s prirodom. Boje-kao prave. Sigurnost, to je ono što ljudi traže. A ne može se biti siguran bez minimalno, maskirnog vozila. Bilo bi još bolje da imamo Bombu, ali i ovako je dobro. Jednoga dana... Čitam da se povećala štednja hrvatskih građana. "Ukupni kunski štedni i oročeni depoziti stanovništva kod banaka na kraju kolovoza iznosili su 23,4 milijarde kuna, što je a 9,2 milijarde kuna više nego u istom prošlogodišnjem mjesecu…". Evo, kao da su znali za Koreju, pa su i oni požurili. Svjetska utrka je počela. Tri oklopnjaka mijenjamo za tenk. 4 tenka za avion. Avion uložimo u banku, sa kamatama od 2000 strojnica godišnje. Na taj prihod dignemo kredit, i sa njime se ubacimo na mirnodopsko tržište oružja. Burza u Iraku ili Afganistanu. Postajemo poduzetnici. Dvije godine radimo, zaposlimo nekoliko stotina mirovnjaka. U mirovnoj misiji zaradimo za još nekoliko desetaka aviona. Te avione iznajmljujemo Izraelu. Za mirnodopsko razgledavanje Mediterana. Za uzvrat dobivamo ratne brodove. Kada se sve skupi, za nekoliko godina kucamo na vrata svojih prijatelja Sjevernih Korejanaca i tražimo atomsku bombu. Međutim, oni su pod embargom. - Ne može, viču Amerikanci. Mi smo za trgovinu!! Što trebate? - Atomsku bombu? - Koliko komada? - Da možemo rasturit cijeli svijet, ako nas slučajno napadnu. - Znači-treba vam za mir? - Tako je. Za mir. - OK. Ali prvo moramo pitati Ujedinjene narode. - Mmmmmm. Možda… Mislimo… Nije pametno… Trebalo bi... - Što kažu? - Kažu da nema problema.