Više nema jedne lokalne televizije. Kažu, privremeno. Kažu... Isto kao što su rekli da će WTC na Pećinama biti gotov do 2000 godine. Rijeka, koja je neko vrijeme živjela sa dvije gradske televizije, što su poticale novinarski duh u gradu, te omogućavale raznoraznim kadrovima da se okušaju u voditeljskim, snimateljskim, montažerskim i režiserskim ulogama, opet je popušila. Sve što običnim ljudima omogućava pojavu na TV ekranima, i omogućava bar djelić popularnosti na gradskom nivou, sve što propagira lokalne umjetnike, kulturnjake, prirodnjake, znanstvenike i sl., osuđeno je na propast. No, mora se priznati da je prikazivala i doista jadne i mizerne emisijice koje su više sličile na amaterske zafrkancije sa kućnom kamerom no ozbiljne mozaičke emisije. Sjećate li se dobro poznate serije emisija audicije koja se za vrijeme juge vrtila TV ekranima. Musa-pusa i ekipa. To je bio komični prikaz ljudi koji su se prijavljivali za uloge ili stalni angažman u kazalištu. Serijal je i danas dostupan na video kazetama. E, pa voditeljski prvijenci uposlenika prve riječke gradske televizije mogli bi se nazvati audicijom uživo. I to audicijom uživo svaki dan. Ako ste se zasitili monopolskog i prepotentnog tona naše nacionalne TV kuće, samo ste trebali okrenuti na Kanal Ri TV-a. Meni je on bio na broju 6. Dakle, čim mi dosadi gledanje Hloverke, Branka Uvodića i ostatka zamorne kompanije, na daljinskom stisnem šesticu, i nađem se u društvu totalnih anonimaca i početnika koji su tek počeli peći svoj zanat. Tu je uvijek bilo nešto zanimljivo za vidjeti. Raznorazni kiksevi, krivo najavljeni prilozi, zamuckivanje, preočita trema, nedostatak pripremljenosti za razgovor s gostima, bezvezna i besmislena pitanja, nezanimljivi i dosadni gosti, loše ozvučenje, iznenadni prekidi slike i tona, nenadano zamrzavanje slike i ostali sitni i ne tako sitni propusti uvijek su mi znali uljepšati večer. Kada nisam imao pametnijeg posla, znao sam sjediti pred TV - ekranom i samo čekati propust. A on se uvijek, i neizbježno dešavao. Možda je to bila i politika te televizije. Greške su puno zanimljivije i gledanije od ispravnosti. Uvijek je zanimljivije i komičnije vidjeti čovjeka koji se hodajući spotaknuo te potom pao, nego čovjeka koji sasvim pristojno i normalno korača. I simpatičnije je primijetiti kako nekome iz hlače viri košulja, ili se kroz otvoreni šlic naziru gaćice, nego zuriti u besprijekorno odjevenu individuu. To je bila taktika uspjeha ove lokalne televizije. Ljudi koji su je gledali nisu je cijenili ( ako su je uopće cijenili ) zbog njenog odličnog programa i profesionalnog odnosa prema poslu, već upravo suprotno - zbog običnih ljudi, poput mene ili vas, koji su se okušavali u voditeljskom poslu. Sa više ili manje uspjeha. Uglavnom manje. Bilo je tu totalnih primitivaca i antitalenata za novinarstvo, koji su posao dobili vjerojatno zato jer su se jedini prijavili na natječaj, ali bilo je tu i ljudi koji su bili vrlo dobri i koje je vrijedilo pogledati baš zbog sadržaja emisija. Najbolje je ne spominjati imena, jer ako spomenem one dobre, prepoznati će se loši, a nije mi namjera ikoga vrijeđati - osim možda političara ili nogometaša. No, u svakom slučaju, Rijeci su trebale, i trebaju emisije koje su bez dlake na jeziku, i koje sasvim ležerno promiču seksualnu kulturu. Ili provociraju i otkrivaju granice ljudske gluposti i sirovosti. Ta, u vremenu kada se u Berlinu svake godine skupi na tisuće homoseksualaca, i slobodno goli šeću gradom, nama je najveće dostignuće kada Predrag Raos javno na televiziji izjavi riječ kurac. To vas sablažnjava ? OK, onda penis. U redu ? Televizija o kojoj pišem izgubila je pravo emitiranja, jer šest mjeseci nije platila koncesiju. Ali isto tako nije isplatila ni plaće djelatnicima. Koliko god dobri ili katastrofalno loši bili, ti ljudi su ipak radili, i zaslužili su svoje honorarčiće. Ako ništa drugo, potrudili su se da nam osiguraju kakav - takav program kojim bismo mogli skratiti svoje vrijeme i koji je mogao biti alternativa postojećem. A Rijeci trebaju alternative. Što više njih. Pa nek ljudi biraju. Kažu da će ubrzo opet početi sa emitiranjem programa. Čim isplate dugove. A njih ima dosta. Tako da nisam baš siguran u blistavu budućnost. Jedno je pričati da će se vratiti dugovi i isplatiti plaće, a sasvim je druga stvar to doista i učiniti. Ljudi iz tvornice papira to najbolje znaju.