Na Latinici kad se pričalo o "Big Brotheru" javi se gledateljica "iz naroda", jedna penzionerka. Sve lijepo pozdravi, a onda kaže da bi trebalo pokrenuti jedan "Big Brother" za penzionere. Svi se lijepo nasmiju. Vjerojatno su zamislili desetak penzionera zatvorenih u jednoj prostoriji kako 100 dana izvršavaju nekakve "zadatke". I doista, bilo bi komičnih situacija. Doduše, vjerojatno bi manjkalo provokativnih i golišavih scena, ali…bilo bi tu zanimljivih rasprava, bez sumnje. O prošlim vremenima i onim sadašnjim. A možda bi ljudi shvatili da…možda razlika između prošlosti i sadašnjosti i nije tako velika…Tko zna, da li bi to ljudi gledali? Zamišljali su ti gosti, gledatelji, a zamišljao sam i ja. A onda nas je gospođa "iz naroda" vratila u svijet zbilje. Počela je obrazlagati svoju misao…Bilo bi dobro 100 dana imati pristojan obrok i boraviti u toploj prostoriji. Da, ponovila je, toploj prostoriji. To bi bilo divno. Ljudi su se začudili…Gospođa je nastavila. “Imam šezdeset godina i živim u prostoriji u kojoj je temperatura 15 stupnjeva. Jer nemam novaca da platim grijanje. Nemam novaca. Pristojan obrok i topla soba. Da barem imam to.“ Odgledani inserti "Velikog brata" nakon njenog javljanja zvučali su tako…glupo. Tako jadno i tako nesretno. Doista, ona je sve te ljude koji tamo teoretiziraju i raspravljaju o nekom TV fenomenu toliko prizemljila da bih se ja, mislim, na njihovom mjestu, ustao i otišao. A što drugo čovjek može napraviti? Ljudi sjede doma, u toplim domovima i gledaju desetak drugih ljudi koji 100 dana čekaju da im prođe vrijeme. I to plaćaju, nazivaju, troše svoje vrijeme i novac. A dok oni to rade, negdje drugdje netko… Stara se ogrće dekom i promatra sve to. Ne zato jer je zabavlja, već zato što ne može vjerovati na što ljudi troše novac. Na što? Dok se ona i njezini vršnjaci jedva prehranjuju i jedva, evo, griju, mlade generacije trče za instant zvjezdicama koje slijede a da ni sami ne znaju zašto. Penzionerima je jedina zabava koju si mogu priuštiti baš televizija, gdje se zvjezdice promoviraju. I htjeli ne htjeli, oni ju gledaju. To pjevanje i pokazivanje sisa i glupiranje i izvršavanje zadataka. Penzionerima takva zabava nije na kraj pameti, a opet, što drugo mogu. Raditi ne mogu ni kad bi htjeli. Putovati ne mogu jer nemaju novaca. Svatko je zatvoren u svoju kuću i gleda u ekran. Zabavu namijenjenu prvenstveno mladima promatraju i oni stariji. A oni tu "zabavu" promatraju iz potpuno drugačije perspektive. Gledati nekoga tko se svađa oko toga tko će počistiti kuću potpuno je besmisleno kada je u stanu 15 stupnjeva. Potpuno besmisleno. Dosta često radim jednu zanimljivu stvar. A to je da situaciju koju promatram ili u kojoj sudjelujem gledam kao da sam, naprimjer, Marsovac. Tj. da uopće nemam pojma tko su ljudi i što je to "civilizacija", "kultura" ili "povijest". Takvo jedno gledanje potpuno promijeni poziciju. Primjerice kazalište. Gomila ljudi se skupi a onda sjedi i gleda nekolicinu drugih. A ovi drugi se prave da ne vide gomilu pred sobom. Kako bi Marsovac sebi objasnio tu čudnu pojavu? Zašto ljudi to rade? Penzionerka s početka, u ovom slučaju je taj Marsovac. Gleda ljude u svoj svojoj besmislenosti i ne može vjerovati da je ona isto tako pripadnik tog roda. Roda koji stalno govori o pomaganju i suosjećanju a koji, ustvari… Samo govori. Oni koji u tome vide nepravdu, prijevaru, nepoštenje… utišavaju se i jedino ih se može čuti u ovakvim iznimnim situacijama. Kada na 20 sekundi kažu što misle i kako žive. Zatim slijede reklame, pa humoristična serija, film. Tih 20 sekundi u kojima smo saznali da jedna stara žena nema grijanje, utopi se u gomili veselja i zabave. Ali je, vjerujem, dovoljna, da se ponovo uoči da je ta "zabava" jedna velika i tijesna maska. Maska koja nikad ne može potpuno pokriti lice i kojoj uvijek nešto izviri i nanovo pokaže da smo u karnevalu. A jesmo u karnevalu. Maškare su. To je karneval u karnevalu svijeta. Vrijeme da se pomoću maski pokaže što je ispod maski. Da se skriveno otkrije, osvijetli i pojača. I da se otkrivenom naruga i pokaže guzica. - Je, tako je, to sa starom…pa ča? - Ča mi tu možemo? - Samo popit, ča drugo…bolje nego plakati. Do četvrtka…