Da bar olimpijske igre još traju. Onda bi gledali sportaše. Do sada anonimne. Nasmijane. Neopterećene.
Da barem ljeto neće tako skoro završiti. Jer bi onda još uvijek gledali strane turiste. Anonimne. Nasmijane. Neopterećene.
Ali neće. Vrijeme ide. I nama će početi žestoka predizborna kampanja. I gledat ćemo ljude koje smo već jednom gledali. Tmurne. Istrošene. Isfrustrirane.
Nudit će nam bolji život.
A bolji život je tu, preko ugla. Gledali smo u njega. Upravo nam ga sklanjaju ovi koja ga nude. Rade veliku sjenu. On bi postao bolji kada bi se ti koji ga nude uklonili. Kao Aleksandar Makedonski s Diogenom. Pitao je Aleksandar, veliki osvajač, što može učiniti za njega. “Skloni mi se sa sunca”, odgovorio je Diogen.
Ovi nam se ne žele skloniti sa sunca. Upravo suprotno, oni misle da su oni sunce. Da bez njih stvari ne bi funkcionirale. Da su oni ti koji dijele nagrade, poticaje i novac. Da oni grade bolnice, vrtiće, škole. Pa je jedan od njih čak stavljao spomen ploče sa svojim imenom. Kao da je on taj...
Sada gledamo u njihove debele sjene i pokušavamo zaključiti čija je manja. Koji će raditi najmanje problema. Pored kojeg će proći najviše svjetla. Koji će raditi najmanji hlad. Koji će učiniti manje štete.
Nažalost, gotovo sve opcije smo već isprobali. Tako da nas opet čeka period mraka. S eventualno kratkim sunčanim periodima. Kao kada npr. padne Vlada.
Nažalost, isprobali smo i neovisnog stručnjaka, koji je iskoristio sve pogodnosti premijerskog ljetovanja. Tako da je čovjek ostvario jedan lijepi godišnji odmor za cijelu obitelj. Platili naivni i siromašni Hrvati.
— I kako ćemo sada? Koga ćemo birati?
— Birajte mozgom i srcem.
— I jedno i drugo je nezadovoljno.
— Birajte novčanikom.
— Novčanik se boji prići izbornom mjestu.
— Birajte domoljubljem.
— Nemam više domoljublja.
— Biraj nasumice.
— To sam već probao.
— Nemoj birati.
— I to sam probao.
Nakon što smo odradili sve opcije biranja znamo što nas čeka. Neće biti dobro. Tko god. Dakle, opet, po tko zna put, biramo manje luđake.
Sretno.
