Velika proslava. Još malo pa će se početi pregovarati sa Unijom. Posvuda slike združenih crvenih kvadratića i zlatnih zvjezdica. Kako bi brak tih simbola bio što čvršći, mladenka crveno-bijele haljine se sobom donosi bogati miraz. Za početak, razmišlja o kupnji kuće u gradu mladoženje, Bruxellesu. Za impresivnih 11 milijuna kuna. Sa sobom misli dovesti i 40-tak sluga i sluškinja koje mlada od milja zove-diplomati. Za to vrijeme, doma posve druga slika. Ali i jedna podudarnost. Združuju se crvena boja i zvjezdice. Kao i gore. Ali njihov spoj nije tako blistav. Odslužena obitelj udavače, stare crvene zvjezdice, združuje se u redovima za božićne bonove. Gomila penzionera čija je mirovina manja od 1000 kuna, čekaju da dobiju desetinu svoje plaće. Da bi imali za kakav-takav božićni ručak. Jer gladuju već godinama. I svaki mjesec im je sve teže. I ne znaju kako će dalje. Mlada sa licem Žužula (nije previše zgodna, moramo priznati) ne osvrće se previše na njihove probleme. To sada nije toliko bitno, misli. Snaći će se oni... Ako su se snašli do sada... Mlada koketira sa EU. Ona to mora, misli. Našminkanim licem i bogatim darovima skriva ogromnu stražnjicu, krive zube i prazan želudac. Ona se ne udaje, primjećujemo, ona se prodaje. Po hitnom postupku. Da nahrani gladne. Kako bi zabava što bolje prošla i kako se gosti ne bi previše dosađivali, potrebno je imati dobrog zabavljača. Nekoga tko će podizati zdravice i pričati viceve. 13 hrvatskih kandidata prijavilo se za tu odgovornu funkciju. Na nama je, kao iskusnim slušačima viceva, da izaberemo najboljeg. I, ozbiljni smo, ovaj put ne pušimo stare fore. Nažalost, jedino što kandidati imaju su prastare fore. I tako je izbor postao muka. A mi tu muku moramo gledati-u ovo blagdansko vrijeme darivanja. Dvostruka muka. Nasmijani Predsjednik i Djed Božićnjak. Ali to se ne mora. To se može izbjeći, - netko će primijetiti. Neizbježno je, dragi Vi. Evo, stvarno sam pokušao. Bacio sam televiziju kroz prozor, kako sam simbolično napisao prošli put i nisam je uključivao. A onda sam samo otišao kupiti novine, da pročitam: što ima novoga (za tekst dakako). Možda novi 9-11. I eto ih. Kao krpelji se lijepe. Na plakatima. Na naslovnici. U prilogu koji mi je ispao u ruku. Na stranicama. Trpim. Listam...Naravno, u svijetu se ništa važno nije dogodilo. Samo se o svemu pisalo kao da je važno. Veliki naslov "17. OŽUJKA." Što? PREGOVORI.... Koji? S UNIJOM! Ma je li? I dalje rešetanje: To je povijesno. To je važno. To je odlučujuće. To je presudno. To je bitno. To je krucijalno! Poslije te unakrsne paljbe, ono što bi mi bio obični četvrtak (nova Burza), pretvorilo se u sedamnaesti ožujka. Meni je postalo neugodno pisati o njemu, izravno. I zato svadba. Što ćete VI raditi tog dana? Jer, što će oni raditi, to znamo? -pregovarati. Tj. početi pregovarati-i to raditi još mjesecima kasnije. Da ih vidimo malo: Kakvu haljinu će mala obući? Kockastu. Sa postavom ili bez? Bez. A hoće imati džepove? Samo ako i mladoženja bude imao. Ne slažemo se, to je na mladoj da odluči. Ne, mi se ne slažemo-cura će imati džepove samo i isključivo samo ako dečko bude imao džepove. Pa uvijek su odlučivale cure. Sada više ne. Ma nemojte? Tako je. A je li? Da. I točka? Pa...točka je ako vi odustanete od treće pjesme na zabavi. To nema nikakve veze, haljina i pjesma. Sada ima. E jeste vi Hrvati prefrigani pregovarači. Što ćete, imamo dobar tim. Tako će raditi diplomati. A strpljivi penzioneri iz reda? Pazite, to je za 4 mjeseca. I još...želim vam: Ugodne praznike.