11.10.2018.

Brod

Piše:Filip Povrženić

Imamo te ljude, u crnom, koji se histerično smiju. Jer misle da je smijeh kada razmakneš usta i pokažeš zube

 

Brod koji tone. Brod koji se vrtu ukrug bez ikakvog cilja i smjera. Brod koji napuštaju i putnici i posada. Tako je, ukratko, stanje u Hrvatskoj opisao jedan moj poznanik. I moram priznati da je to poprilično dobra metafora.

Ono nešto preostalih časnika bori se za kormilo. Ali nitko od njih ne zna što i kako napraviti. Važno im je biti za kormilom i uživati u ulozi kapetana. Makar je to samo titula. Kapetan prezaduženog drvenog trulog broda nije isto što i kapetan naoružane krstarice. Ali ovi naši se ipak  trude održati privid. Dapače, čak se i trude puno više od svojih moćnijih kolega. Jer ovima to ne treba. Vide brod i sve im je jasno.

Ovima našima brod nije dovoljan. Pa moraju imati uniformu, iza sebe gomilu posade koja ih posvuda prati. A uokolo se moraju vozati u skupim i crnim automobilima. Iza njih moraju biti mrki i namršteni ljudi koji izgledaju kao da su opasni i značajni. Možda i sa sunčanim naočalama. Dakle, moraju izgledati kao kvartovski kriminalci.

Ali, s druge strane, oni su političari. Njihova egzistencija ovisi o tome da se svide narodu. I zbog toga ne smiju izgledati kao kvartovski kriminalci. Nego se moraju malo i svidjeti ljudima. Zaplašiti ih, svakako, ali im se i svidjeti.

I onda imamo te ljude, u crnom, koji se histerično smiju. Jer misle da je smijeh kada razmakneš usta i pokažeš zube. Hladna lica, odlučan pogled i zubi. Ljudima se svidjeti i biti moćan, to je cilj.

Ako ljudi misle da si moćan, onda misle da ćeš rješavati njihove probleme. Jer se tako kod naš rješavaju. Silom i konekcijama. A osmijeh govori da se s tobom može pričati.

Naravno, brod i dalje tone i kruži i svi koji znaju plivati već su otplivali. Ostali gledaju u kapetana i očekuju čudo

Podijeli