Nažalost, uz ovu južinu, počela je i gnjavaža na televiziji. Srećom televizija se može ugasiti. Pa promatrati južinu. Mnogo je zanimljivija. Međutim, televizija je jača. Ona se može reklamirati. Nikakva grmljavina ni vjetrovi ne mogu nadjačati propagandu za novi hrvatski Celebriti Big Brader Šou.
Parirati im ne mogu nikakve prirodne sile. Za njih se misli da su nadjačane. U tv-šou se to najbolje vidi. Gotovo sve što se nudi modelirao je čovjek. Vjerojatno je zato i toliko neukusno. Gledaju ljudi što im drugi ljudi pripremaju. Plaćaju tu zabavu. Možda ne u novcima, ali plaćaju činjenicom da njihove umove, u pauzama zabave, rešetaju stotine i tisuće pomno pripremljenih reklama. Te filmske minijaturice, u kojima se djeluje na svijest i podsvijest nedužnog gledatelja, pomno smišljaju njegova braća ljudi, sve u cilju veće zarade. Suosjećanja nema. O istini da i ne govorimo. Čovjek je čovjeku bio i ostao najveći neprijatelj.
Cereću se naši celebritiji jedni drugima. Pričaju o potpunim glupostima. Snimatelj sve to pažljivo prati kroz svoj okular. Mora biti koncentriran da mu ne promakne kakav detalj. Njegov rad i radove njegovih kolega nadzire redatelj u studiju. Gleda tko što snima i usmjerava ih. Preskače sa jedne vizure na drugu. Ljudi do njega motre kvalitetu slike i tona. Razina celebriti šou-a mora biti besprijekorna.
Ovo je samo dio armije koja proizvodi potpuno zaglupljujući proizvod. Svi su veliki profesionalci koji znaju svoju struku. Tu nema nikakve zamjerke. Gomila ljudi samo rade svoj posao. Zarađuju svoje plaće da bi mogli otplatiti kredite i osigurati si život dostojan čovjeka. To što taj njihov proizvod upravo uništava taj „život dostojan čovjeka“ potpuno je sporedna stvar. Radili bi oni i nešto drugo da im je poslodavac to rekao. To uopće nije upitno. Na kraju krajeva, ni njima samima se ne da satima buljiti u muške silikonske usne. Ali eto, kada im to donosi kruh, što će? Prosvjedovati? Ako se budu bunili, dobit će otkaz. A posao će dobiti netko drugi kome to nije bilo „ispod časti“. U kapitalizmu te nitko ne tjera da radiš posao koji radiš. Uvijek možeš otići. Tržište rada je potpuno liberalizirano. Vrata su uvijek otvorena. A kroz njih se može nazrijeti desetine ljudi koje čekaju samo da odete. Jer oni nemaju ni taj posao. Izbora ima, ali ga zapravo i nema. S druge strane ekrana sjede desetine tisuća ljudi sa potpuno istim životnim problemima. Oni ne proizvode stupidni televizijski program, ali vjerojatno rade nešto podjednako besmisleno. Nakon napornog dana rada, njima program koji im je složila televizijska ekipa, dolazi kao odmor. Zavaliti se uz televiziju i gledati kako žive drugi. Možda bolje? Ili, što je još veselije, možda žive gore? U tom slučaju život odmah postaje podnošljiviji. - Vidiš draga, oni žive gore od nas. A ti se buniš. Ima da budeš zadovoljna. Još sam ja i predobar prema tebi. Zapravo, i jedni i drugi nemaju pojma što bi i kako trebali raditi. Kada se rodite, sa sobom ne dobijete upute za uporabu. Mora se improvizirati. Nešto vidjeti od drugih, nešto smisliti sam. Pročitati zapise onih koji su živjeli ranije. Ali u načelu, nema pravila. Promatrati lijepe i nasmijane, one koji izgledaju sretno… Možda je tu tajna? Možda su je oni otkrili? Ili samo dobro zarađuju na znatiželji?
Pa dobro, što je i tako strašno u toj televiziji? Nasmijati se nekim ljudskim manama ili apsurdnostima, glupostima čak, vrlo je opuštajuće za samosvijest. Proživjeti kakav problem, vidjeti kako ga rješavaju drugi…možda se ovdje dade nešto novo i naučiti? Život je neprestano učenje , kažu. Tješimo se poslovicama. Smišljamo razloge. „Ja gledam jer volim promatrati međuljudske odnose.“ „A mene zanima o čemu pričaju „poznate osobe“? „Meni se sviđa ona cura…“ Gomile ljudi promatraju jedni druge, potpuno nesigurne i u neznanju. Ali to se ne smije priznati. Odlučnost i sigurnost je na cijeni. Odlučni hod po dnevnom boravku Big Brader kuće. Sigurni smijeh. Zavodničko treptanje. Reklama za detrdžent. To je život građana 21. stoljeća.