Evo, napravili nam cestu do Zagreba. Tj. dio ceste, ali pustimo sad sitnice. Stvarno se dođe brže. Sjećam se da su stari govorili da je Zagreb jako daleko i da se do tamo mora dugo putovati. Tada su naši sugrađani odlazak u glavni grad doživljavali kao nešto... Isto kao da sad odemo u Budimpeštu. To odeš možda par puta u životu. A netko niti toliko. Ali danas... Ja stigao za dva sata. A još sam u krugovima vozača znan kao spori šole. Priznajem, može se i brže, ali što kada se meni ne žuri. Upalim muziku, zavalim se u sjedalo i ...lagano do cilja. Je, mislite, lako njemu kada ide autom. Autobus je veći problem. Sjediš pored tko-zna-koga, vruće je, piša ti se, a vozač staje samo u Severinu (na pola puta). A tamo ti još naplate pražnjenje mjehura. Sada bi i ti problemi trebali biti rješeni. Može se i potrpiti. Jedino su naši vlakovi zaostali u razvoju. Kao da su negdje '60-tih zapeli za prepreku i od tada-ni makac. Ali i njih će, kažu, modernizirati. Samo ne još. Možda za četiri godine-kada budu novi izbori. Šteta je ne sačuvati tako dobar adut. A ljudi će se ionako strpiti. Jer sada su aktualne-ceste. A toga su svjesni oni na vrhu. Itekako svjesni. Toliko da se okupljaju oko ceremonijala otvaranja 20-tak kilometara nove autoceste. Okupio se čitav državni vrh: uvaženi Predsjednik, poštovana Vlada, cijenjeni Ministri, tjelohranitelji, šoferi i narod. Svi oni došli otvarati jedan komad asfaltirane zemlje. A onda taj ritual ponavljaju nekoliko puta-neka narod zna tko je zaslužan. I što se više bude bližio dan kada narod mora znati kome je zaslužan, to će oni biti glasniji i jasnije prstom upirati u sebe. Tu, na otvaranju, u svom tom sjaju i ponosu hrvatskih vladara, vidi se sva bijeda njihove vladavine. Svjetlo je toliko jako da otkriva svaki nedostatak na licu. Kada se sjetimo da su duže i značajnije ceste građene i prije 2000 godina i da je čitava Europa odavno premrežena autocestama (a u Belgiji je npr. dobar dio njih i osvijetljen) tada sve ove naše ceremonije izgledaju žalosno. Kao što je žalosno izgledao Milan-hik-Bandić kada se gurao i skakutao iza Janice. I kao što žalosno izgledaju naši gradski oci kada sa sjajem u očima pričaju o Mediteranskim igrama kao drevni Židovi o Mesiji. Kao što ovi na državnom vrhu od nestrpljenja režu vrpcu na svakom kilometru, tako i ovi na gradskom nivou koriste svaku prigodu za bacanje prašine slave u oči već odavno slijepom građanstvu. Hvale se podnošenjem kandidature, veličaju potpisivanje ugovora o sponzorstvu, piju uz nacrt projekta izgradnje. I tako iz dana u dan... Ti su ljudi jednaki na svim razinama. Idemo na najnižu: Zamislimo čovjeka koji gradi kuću. Kupio teren, pa pozvao svu silu prijatelja i susjeda da razgledaju. Onda postavio temelje-pa okupio te iste ljude da zajedno proslave taj povijesni čin i dive se njegovoj graditeljskoj sposobnosti.Nakon par dana, ponovo proslava-prva cigla. Sutra-druga. Pa fešta povodom treće cigle. Domjenak za četvrtu. Zakuska za petu. Primanje povodom cigle broj šest. Sastanak na vrhu zbog sedme. Party oko cigle broj osam. Multilateralni radni sastanak prigodnog karaktera za tehničke rasprave oko strategije razvoja kuće za 21. stoljeće, sazvan u toku i povodom zidanja cigle broj devet. I na kraju, velika proslava zaokruživanje prvog dijela projekta, proslava jubilarne desete cigle. Sviraju najpoznatiji bendovi sa naše estrade, a na štandovima će se sugrađanima, u spomen povijesnog dana, dijeliti besplatne porcije prženih srdelica. Okreće se graditelj poslije svakog zabijenog čavla da se okupljeni dive njegovoj tehnici zabijanja. I da ga hvale zbog dobročinstva. A ljudi, već odavno promrzli i bez krova nad glavom, plješću po inerciji. Više ne znaju niti kome niti zašto. I proletio pored njih prvi satelit, mali Sputnjik, a za njim odurio u svemir i Gagarin. Prije četrdeset godina vidjeli su oni i Amstronga kako maše sa Mjeseca. Sletili i mali roboti na Mars, pa slikaju njegovu površinu. A ljudi plješću i odobravaju ciglu po ciglu. Napokon, nakon što su druge dvije sonde odjurile ususret crvenom planetu, vidjeli ljudi, nekako odjedamput, da je ono čemu plješću počelo ličiti na kuću. Pa zajedno s graditeljem proslavili veliki napredak. Vidite, govore jedni drugima, Ipak se okreće.