Ovaj tekst nema nikakve veze sa naplatom parkirališta. Niti sa parkirališnim zgradama koje su se izgradile u našem gradu. Isto tako, ni u kom slučaju nema veze sa zabranom besplatnog parkiranja na brojnim gradskim ulicama. Eto, samo toliko, da ne bi netko nešto krivo pomislio... A sada krenimo: Bio jednom jedan grad. I malo dalje od njega, planina. Do planine vodi vijugavi puteljak. Desilo se jednom da je u toj planini nađena rudača koja je bilo jako tražena u svijetu. Stanovnici grada odučili su se udružiti i napraviti rudnik, te tako zarađivati za život. Već nekoliko godina tamo kopaju. Ujutro se ustanu, sjednu na bicikle i voze puteljkom do rudnika. Tamo ostavljaju svoja vozila, presvlače se i ulaze u okno. Nakon nekoliko sati kopanja, imaju odmor. Tada pojedu svoj ručak-marendu. Kada se nasite, još malo kopaju, a onda se presvlače, sjedaju na bicikle i istim putem se vraćaju kući. I tako svaki dan. Nije bog zna što, ali si zarade za hranu i nove bicikle. Puno više im niti ne treba. I živjeli su sretno i veselo, u miru. No onda su počeli problemi... Jedan od stanovnika grada razmišljao je kako zaraditi za hranu i biciklu, a da ne kopa svaki dan u rudniku. I došao je do odlične ideje. Jedno jutro stao je ispred rudarskog okna sa toljagom i uzviknuo: -Od danas je planina moja. Ako želite u njoj kopati, morate mi dati svaki deseti iskopani grumen! Drugi građanin se pobunio: -Kako to misliš: tvoja? Planina je planina. Ona nije ničija. Kako je možeš proglasiti svojom? Ti nemaš...TUP! "Vlasnik planine" lupio je prosvjednika toljagom po glavi. Zatim je uzviknuo: -Ima li još netko kakvu primjedbu!? Ovako će završiti! Ostali građani su se prestrašili i utišali. Bojali su se da i oni ne dobiju po glavi. A uostalom, mislili, desetina rude nije tako mnogo. Ostaje nam još devet dijelova. I tako su od toga dana na izlazu iz rudnika davali dio rude vlasniku sa toljagom. Nakon nekog vremena još je jedan građanin došao na fenomenalnu ideju. Stao je na livadu ispred rudnika sa toljagom: -Livada ispred rudnika je moja! Ako želite na njoj ostavljati bicikle, morate meni davati svaki deseti iskopani grumen! Opet se javio glas iz mase: -Kako to misliš, tvoja? Livada je livada. Ona nije ničija! Kako nekome pada na... BUM! "Vlasnik livade" pogodio je prosvjednika kamenom u glavu. O onda upitao: -Ima li još netko nešto protiv? Ovako će završiti! Ljudi su se počešali iza uha i shvatili da su im glave jako krhke. Zatim su ušutili. Uostalom, desetina nije tako mnogo. I tako su sada, nakon izlaska iz rudnika jednu desetinu davali "vlasniku planine" a drugu desetinu "vlasniku livade". Nakon što su platili svoj danak sjeli su na bicikle i puteljkom se vozili kući. -Hvala bogu, smijali su se, da se netko nije sjetio pregraditi ovaj puteljak, pa tražiti desetinu za prolaz. Jedan od ljudi koji se nasmijao na tu šalu ubrzo nakon toga se zamislio. Uozbiljio. Okrenuo je glavu i pogledao u planinu. Namrštio je obrve. - Moram to promijeniti, pomislio je. Čitavu noć nije mogao spavati. Čas bi se nasmijao, čas uozbiljio. Prevrtao se u krevetu i govorio: Moram promijeniti. Toljagom. Njih po glavi. U ranu zoru ustao je iz kreveta i sam otišao prema planini. Na licu je imao ledeno ozbiljan izraz lica. Čvrsto je odlučio. Otišao je u šumu i našao veliku toljagu. Svi ostali su još mirno spavali... Sljedeće jutro građane na njihovoj svakodnevnoj ruti dočekao je neobičan prizor. Na puteljku kojim su se vozili prema rudniku stajao je Čovjek sa toljagom u ruci... -Ovaj put je moj!