Uđem u taj autobus, sjednem na stolicu, raširim novine i počnem čitati. Nakon dvije stanice, uđu dvije osobe. Jedan stariji gospodin (dalje u tekstu - stari), i jedan malo bolje popunjeni (u daljnjem tekstu - debeli)… Brrrmmrr….(zvuk vožnje) Ispred mene je sjedio jedan dobro obrazovani i odgojeni, plavokosi i plavooki dječak (u daljnjem tekstu samo - dječak), koji je svoju razinu kulture odmah i pokazao, ustupivši mjesto starom. - Izvolite gospodine, sjedite. Stari nije mogao odoljeti toj šarmantnoj gesti, pa se lijepo zahvalio dečku, mene ružno pogledao, pogladio ga po svilenoj kosi, mene ružno pogledao, pohvalio ga, mene ružno pogledao, i sjeo. Mali je rekao: - Nema na čemu. I nasmijao mi se onako kako se mlađa sestra (koju mama gladi po glavi) smije starijoj (koja plačući s poda skuplja ostatke razbijene vaze). Zaista, mali me preduhitrio. Stvarno. Ozbiljno! No, stvar se još uvijek mogla popraviti: ostao je debeli. Bilo je očigledno da mu je stajanje naporno. Za ruku kojom je držao rukohvat bi se prije moglo zaključiti da visi s njega, nego da pridržava veliko tijelo. Bila je tako izmučena i jadna. Da se neki stariji čovjek tako mučio sa stajanjem, odmah bi mu se digao. No, debeli nije bio star. Dakle, taj razlog nisam mogao iskoristiti. Kao i maloga, učili su me da se dižem starijima, no ne i debelima. Ko' mu kriv što nije star? Dakle, ništa……raširio sam novine i nastavio čitati (duboko svjestan osobne drame koja se odvijala samo pola metra dalje). Autobus je naglo zakočio. Ludi koji su do tada mirno stajali i tupo gledali van, poletjeli su prema naprijed. No, zadržali su se rukom koja drži tijelo zbog slučaja naglog kočenja. Nakon što su svi do jednoga istegli tu ruku, i nakon što su se još dva puta zaljuljali, umirili su se, pa nastavili gledati van. Svi osim debelog. On se još uvijek ljuljao. Njemu je očito trebalo duže da se stabilizira. U jednom njihaju s lijeve na desnu stranu, nemoćno me pogledao. I što sam tada trebao učiniti? Zašto je pogledao baš mene? Što sam ja kriv? Zato što sjedim? Što je loše u tome da ja sjedim, a on stoji. Prvi sam došao. Savjest se svađala s guzicom. Čak i da sam mu odlučio ustupiti svoje mjesto, kako bih to uradio? - Izvolite sjednite? (kao mali) Zar samo tako? A što će čovjek pomisliti? Pomisliti će da mu se dižem zato što je strašno debel, i zato što mi ga je mučno gledati ga kako se njiše u punom autobusu. I onda će se uvrijediti, pa iz ponosa neće htjeti sjesti. I ja ću biti kriv zbog jednog oskrvljenog dostojanstva.. Dizanje starim (starijim?) ljudima već je uhodana procedura. Kada njima kažeš "Izvolite sjedite", oni će reći "Hvala", iako su svjesni da im se to govori zato što su stari, i zato što ih je mučno gledati kako se njišu u punom autobusu. Ti se neće uvrijediti. Čak štoviše, naljutiti će se ako im to ne učinite. Debeli, nažalost, nemaju tu privilegiju "pristojnosti". Iz onog pogleda između dva njihaja, uspio sam pročitati nešto kao: - "Ajme meni, past ću! Da mi se bar neko digne, pa da sjednem na njegovo mjesto. Obećajem da se neću ljutiti što se taj diže zato što me više ne može gledati kako se njišem" Taj netko kojega je imao na umu sam bio ja. Ali kako se dići? Ne mogu ustati i reći: - Evo sjednite, izgleda da vam je stolica puno potrebnija nego meni… Zato sam se pravio da moje dizanje nema apsolutno nikakve veze s njim. Kao da izlazim na sljedećoj stanici (znate za ljude koji se ustanu i zauzmu mjesto pred vratima stotinama metara prije no što šofer uopće pomisli o njihovom otvaranju? To su oni koji igraju "na sigurno"). Tako se on neće uvrijediti, a ja ne moram ništa reći. Tihi sporazum dvoje ljudi koje se savršeno razumiju. I stvarno, čim sam se ustao i zauzeo položaj pred vratima, on je sjeo na moje mjesto. Pogledao me i lagano, gotovo neprimjetno, klimnuo glavom u znak zahvale. - Nema na čemu…