Počela je nogometna sezona. Nakon vrućeg ljeta (koje još uvijek traje) došlo je vrijeme i za drugačiju vrstu uživancije. Lijepi ljudi, preplanule puti, znojni-ali odmorni, puni kondicije, krcati elana i entuzijazma. Pucaju od želje za fizičkom aktivnošću... Onom nogometnom, dakako. A na koju drugu ste, krišom, pomislili? Rijeka je igrala standardno, neobično. Za nju se doista nikada ne može predvidjeti rezultat. No, ne želim pisati o Rijeci, već o onima gore. Onima sa mnogo imena. I sa nijednim imenom. Sa puno šefova, i nijednim. Sa pregršt novca, a ni kunom u džepu. O njihovim fanatičnim obožavateljima. Već i prije putovanja u Milano, na internet adresama Zločestih Plavih Dečkiju najavljivao se kaos. Rastur. Ali navijača, ne igrača. Jer, ovi potonji igrali su protiv slavnoga kluba, i nisu imali prevelike šanse. Ali su zato ovi drugi imali itekakvih izgleda za... Za što? Dinamo je, očekivano-izgubio. A navijači, duša kluba? Prenosim jedno od brojnih novinskih izvješća: "Oko 150 "navijača" zagrebačkog kluba potpuno je demoliralo Piazzu D'Uomo, jednu od milanskih turističkih atrakcija. Ozlijeđena su tri policajca i jedna prolaznica." Ponovit ću. Tri policajca; od kojih je, naknadno se doznalo, jedan zamjenik šefa milanske policije (čovjek koji očito uživa u svome poslu, i predan je, doslovno, do krvi), i jedna nedužna prolaznica. Kasnije je uspostavljeno da je gospođa, pripadnica starije generacije, dobila bocom u glavu.Tako joj i treba. Šetala se jednim od trgova svoga grada. U krivo vrijeme i na krivome mjestu. No, zanemarimo ju, žrtve su nužne. Zanima me jedna stvar. Da kojim slučajem specijalna policija (jer je ova regularna dobila batina), nije stigla, i rastjerala poludjele hrvate, što bi ovi uradili? Pretukli svakoga tko im se nađe na putu. Staro, mlado... I na prepad...osvojili Italiju??? Diverzanskom operacijom oslabili bi unutrašnji ustroj talijanske obrane, te tako, u općoj pomutnji i strci, krenuli na sam Rim, sa konačnim ciljem rušenja Vlade. Kada bi 150-torica hrabrih utrla put, pale bi granice, i vojska od 4 i pol milijuna neustrašivih Hrvata, pobila bi odred od 60 milijunčića Talijana. Zatim bi, tako osokoljeni velikim trijumfom, samo mudro čekali sljedeću "nogometnu utakmicu". Da, ovo je sigurno mudriji plan od onog Adolfovog. Nije tako proziran, tj. Ubrzo bi pale sve Europske nogometne sile. Cijela Liga prvaka. Dok bi, pošten (i, budemo iskreni: smiješno naivan) europski puk uživao u utakmicama, u svojim skupim, preplaćenim sjedalicama, naši bi diverzanti preuzimali infrastrukturu. I sve bi bilo gotovo u 90 minuta. Šteta što nismo baš predobri u baseballu. Inače bi nam i Amerika pala pod noge. Ovako je plan propao. Naši heroji su uhvaćeni. Talijani su na vrijeme shvatili ozbiljnost situacije, te poslali svoju najspecijalniju policiju. Pohvatali su navijače. I, kako oni sami kažu, prebili ih ko' volove. A zatim ih ukrcali na brod, te potjerali (čitaj deportirali) nazad otkuda su došli. BBB žive za plavu boju, a takvi su se i vratili. U Splitu ih je dočekao još jedan odred specijalaca. Onih koji žive za bijelo. Zamjerali su im što su se prerano predali. Što nisu pružali otpor dostojan pravog hrvatskog borca. To su izdržali šutke. Ostatak puta do Purger-grada su ih prevezli roditelji. Zasigurno vrlo ponosni na svoje sinove. Europljani su uvidjeli opasnost sa Istoka, te su tim pojedincima zabranili ulaz u svoju snobovsku Uniju. A kao da nam oni i trebaju. Traperice se ionako kradu po dućanima, a cigarete i alkohol proizvodimo sami. A oni građani, kojima je ipak stalo do ugleda njihove zemlje i naroda u svijetu, zahvaljuju bogu i svim svetima što se klub više ne zove: Croatia. Jer, to bi tek onda bila prava reklama za malu zemlju za veliki odmor. Zamislite zgrožena lica domaćina nakon što čuju službenog spikera kako poručuje: "Večeras u vašemu gradu igra klub Croatia, iz istoimene zemlje. Poznatog ljetovališta. Nakon utakmice slobodno porazgovarajte s navijačima, i raspitajte se o možebitnoj turističkoj ponudi tog malog raja."