Tijekom vikenda bio sam u našem divnom Gorskom kotaru. Priroda je čista i netaknuta. Ali gdje god se pojave ljudi, tamo je i smeće. Hrvatsko smeće na hrvatskom tlu. Da je neka druga država rekao bih - Vidi ih, kako ne cijene svoju zemlju. Ali ovako, kada prljaju "svoji na svome", što reći? Znao sam vidjeti da na hrvatski okoliš stranci paze više nego domaći, ljudi koji pripiti i zagrljeni pjevaju " Ovo je moja zemlja-tu sagradih dom". Voljenje zemlje, želja da ona bude čista, zdrava itd. dolazi iz glave, a ne iz činjenice da je netko negdje rođen. Gledam njihove glave i znam da je netko od tih ljudi, na poljanu pored ceste istovario stari štednjak. Iskrcao svoj prazni akumulator da lagano trune na suncu. Ostavio svoje stvari, rekao: To je to. I otišao… Ostavio je suvišno i krenuo u budućnost, ka važnijim stvarima. Hajdemo i mi njegovim stopama. Koga briga za stare stvari kada ima toliko novih! Jedan povjesničar, ne mogu mu se više sjetiti imena, imao je zanimljivu teoriju o tome kako prepoznati tko je glavna sila u gradu. Najjači je onaj čija kuća nadvisuje sve ostale. Tako je u jedno vrijeme u povijesti najviša zgrada bila crkveni toranj. I lijepo se vidjelo da je ON tu glavni. (tj. oni koji vladaju u njegovo ime). Zatim su se vremena promijenila i primat je preuzeo gradski toranj. Svjetovna vlast preuzela je palicu. Građani su uzeli stvar u svoje ruke. (tj. oni koji vladaju u njihovo ime…). Zatim je, u vrijeme procvata industrije, najviše visine dosegnuo industrijski dimnjak. A sada su to poslovni i trgovački tornjevi. - Joj kako tamo ima puno stvari. - Bila sam dva sata i još nisam uspjela sve obići. - Odlično je. - Eh, samo da je para… Prisluškujem svoje sugrađane. Bili su u toranj-centru i oduševljeni su. Šetali su, gledali izloge. - Tako nešto je trebalo Rijeci, također je jedan od komentara. Imamo li sada sve što nam treba, pitam se u sebi? Ljudi izlaze. Punih kolica i punih vrećica. Nasmiješeni. Do otrežnjenja. A onda opet, po novu dozu. Unedogled. Samo da je para… - Kupila sam super cipele! - A jesu ti trebale cipele? - Pa… Nisu mi baš trebale, ali su bile super i cijena je bila super, pa nisam mogla odoljeti. (kako ću lijepo izgledati u njima) Iza nje muškarac sa kutijom. Komplet alata (Što ću sve napraviti i popraviti.) Buduće smeće, koje će završiti na tko zna kojem odlagalištu izlazi kao na pokretnoj traci. Stare cipele. Rastrgana plastična kanta. Šuplji sokovnik.. Šeće se djevojka u novim cipelama. Vrlo je lijepa. Namršteno promatra stvari koje trunu i pita se: Tko je to mogao samo tako ostaviti? Pa kakvi su to ljudi? Gledam toranj. Koliko treba stvarima da postanu "stare"? Kada su suvišne? Kada prestaje sjaj novosti? Da sada nitko ne uđe u toranj, da te stvari ostavimo na miru, da se raspadnu, bi li toranj postao smetlište? Zamislite-smrad gnjilih banana, štakori pregrizaju truli krumpir. Ukiseljeno mlijeko. Izblijedjele krpe. Istrošeni akumulatori. Između svega toga guraju se gomile ljudi. Probiru. Isprobavaju. Mjere. Traže ono što im treba…