U Zagrebu je održana konferencija pod nazivom "Idemo na IPO" gdje je postavljeno pitanje hoće li se gospodarski subjekti snažnije okrenuti prema opcijama koje nudi IPO na tržištu kapitala
Poznata je činjenica da je u Hrvatskoj posljednja inicijalna javna ponuda, tzv. IPO, bila krajem 2007. godine dok na razvijenim tržištima kapitala, osobito u SAD-u, stvari izgledaju potpuno drukčije.
Nakon šoka 2008. godine, već iduća godina bila je prepuna novih emisija dionica. Tek u ovoj godini je bojazan zbog izrazite volatilnosti financijskih tržišta u svijetu donekle usporila investitore i one koji traže kapital s izlascima na tržište i dovela do toga da spuste tražene cijene za svoje dionice koje namjeravaju nuditi kroz javnu ponudu ulagačima. Ti potezi napravljeni su kako bi povećali interes ulagača s obzirom na rizik i nesigurnost koja vlada u sentimentu tržišnih aktera. Sve to svjetlosnim je godinama udaljeno od aktualnog stanja letargije koja vlada na hrvatskom tržištu kapitala.
No, ipak, izgleda da će se napokon i kod nas nešto početi zbivati po tom pitanju jer je prošlog tjedna u Zagrebu održana konferencija pod nazivom "Idemo na IPO", koju je organizirala jedna od najvećih svjetskih revizorskih tvrtki Price Waterhouse Coopers u suradnji sa zagrebačkim brokerskim društvom Intercapital te odvjetničkim društvom Šavorić. Na konferenciji se postavilo pitanje hoće li se gospodarski subjekti sad, kad su shvatili loše strane ovisnosti vlastitog financiranja o komercijalnim bankama, odlučiti okrenuti snažnije prema opcijama koje nudi IPO na tržištu kapitala.
Cilj organizatora konferencije bio je pokazati što se događa u zemljama koje su se umjesto klasičnom bankocentričnom načinu financiranja okrenule financiranju putem nekih kanala na financijskim tržištima, prvenstveno na tržištu kapitala.
Istaknuto je kako je problem što regionalne tvrtke nemaju inicijativu krenuti u IPO, iako je on najbolji način prikupljanja kapitala budući da doprinosi boljem razumijevanju vlastite tvrtke, poboljšava njenu reakciju na tržišne poremećaje i smanjuje troškove operativnog poslovanja.
Bankovni krediti često su jeftiniji, a promjene u vlasničkoj strukturi koje IPO-i neminovno nose teško su prihvatljiva činjenica za mnoge vlasnike. Osim toga, investitori u većini slučajeva nisu biti dovoljno informirani niti educirani o navedenoj problematici.
Poljska je primjerice na Varšavskoj burzi u suradnji s poljskom vladom krenula u široki program edukacije o tržištu kapitala odmah nakon njegova osnivanja, 1991. godine. Programi se provode još i danas, dvadeset godina kasnije, bez obzira što Varšavska burza ima tržišnu kapitalizaciju od 136 milijardi eura. Pri tome su i mirovinska reforma, odnosno mirovinski fondovi koji su u njoj nastali, odigrali jednu od ključnih uloga u tom razvoju.
Kod nas se svako malo čuju ideje o tome kako mirovinske fondove treba transformirati i prebaciti novac ponovo pod kapu države jer nisu zaživjeli onako kako je zamišljeno. Pri tome takvi stručnjaci ne ulaze u razloge i odgovornost za neispunjenje očekivanja nego bi samo ukinuli cijelu mirovinsku reformu umjesto da se kritički analizira bliža prošlost i poduzmu mjere za ispravljanje pogrešaka.
Nadajmo se ipak da će još poneka ovakva konferencija utjecati i na svijest onih koji kod nas odlučuju.
