Zimi ne možeš pobjeći.
Sa svakim danom u Sla­voniji postaje sve hladnije. Ri­jeka izbjeglica koja se onuda slijeva i preljeva nije se smanjila. A us­ko­ro bi se mogla početi i lediti.
Ti ljudi žele otići još sjever­nije. Ali ovdje je prepreka. Ovo trebaju proći pješke. Dok je god protok omogućen njih će se prevoziti i sve će biti u redu. Ali, ako dođe do zastoja, mogla bi se dogoditi katastrofa. Ust­vari, malo stvari ovisi o nama. Mi smo samo dio kanala. Koji bi se mogao preliti ako se na­pune Njemačka i ostale zemlje koje ih primaju.
- A što ako te zemlje presta­nu sa primanjem ljudi?
- Onda bi moglo biti problema.
- A kako ćemo ih riješiti?
- Tako da i mi zatvorimo gra­nice.
- A što s ljudima?
- S kojim ljudima?
- Zar ljudi prestaju postojati ka­da mi zatvorimo granice?
- Ne prestaju, ali oni tada vi­še nisu naš problem.
- A čiji su problem.
- Onih na čijem su teritoriju ostali.
- Ali to su ljudi?
- Ali nisu kod nas.
- No, zar te zemlje nisu krš­ćanske.
- Dobro, jesu. I Hrvatska bi mogla primiti nekoliko desetaka tisuća ljudi.
- Ali?
- Ali neće jer bi se onda pro­čulo. I onda bi svi počeli dola­ziti kod nas.
- A možemo li ih nekako pri­miti u tajnosti?
- Ne može se to tajiti. U 21. stoljeću nema tajni. Sve se sazna.
- Dakle, svi znaju i da će se ljudi ubrzo smrzavati u slavo­n­skom blatu?
- Ne samo u slavonskom. I u srpskom. Makedonskom. Grč­kom.
- Ali im nećemo pomagati?
- Ne ako neće ni drugi. Ali hoćemo onima koji su već kod nas.
- A mislite da će promrzli lju­di samo čekati sa druge stra­ne? Pogotovo kada čuju da po­mažete onima koji su prešli kod vas?
- Ha, pa neće oni samo tako moći prijeći. Mi ćemo ih sprje­čavati.
- Dakle, nećete si dozvoliti da im pomognete.
- Nećemo, tako nam Bog po­mogao.