Sve češće po Rijeci vidim grupice nepoznatih ljudi koji se…šeću. A što će drugo? To su valjda ti turisti na koje nas stalno upozoravaju gradski čelnici. U grupicama od dvadesetak, polaganim i nesigurnim hodom, obilaze gradske znamenitosti. Gledaju, fotografiraju i snimaju zgrade, trgove, ljude. Sve im je zanimljivo. Jeste li ih i Vi vidjeli? Ti su gosti uglavnom iz zapadne Europe. Ali ima ih i iz ostatka svijeta-vidio sam Japance. Jurili su za kišobranom voditeljice svoje grupe. Osobina zajednička svim tim turistima broj je odživljenih godina -otprilike 70-tak. Možda nešto manje. Kako se ono kaže, ljudi u jeseni života. Turisti-penzioneri. Troše zarađenu mirovinu. Mora da je našim sugrađanima a njihovim vršnjacima teško gledati te strance. Kako bi rado i ovi naši otišli na neki izlet...Bilo gdje, samo da se maknu iz svoga stana. Ali o krstarenju Sredozemljem, smještaju u hotelima ili razgledavanju europskih metropola naši mogu samo sanjati. Ako i to…Preostaje im šetnja u obližnjoj Opatiji. Hrvatski penzioneri svoje kolege iz ostatka Europe vjerojatno gledaju kao neku bogatu djecu koja su se došla igrati u njihov kvart. I imaju sve najmodernije igračke. Fotoaparate, kamere... I što je još važnije-znaju se njima služiti. Dok naši pod stare dane/ili da nastavim usporedbu penzionera sa djecom/dok naši već od malih nogu moraju raditi kako bi preživjeli, pomagati roditeljima, kuhati, obavljati kupovinu, štedjeti i paziti na svaku kunu, njihovi se vršnjaci veselo i bezbrižno igraju. Natucaju strane jezike, putuju po dalekim zemljama, troše na sladoled i slatkiše, čak im niču i prve simpatije. Imaju kompjutere, mobitele, voze se avionima i brodovima. Nose tenisice i kratke hlačice i sve u svemu: baš ih briga! Oni još ne moraju raditi. Pred njima je dugo razdoblje ne tako teškoga rada. Evo, vidim ih trče po Korzu za svojim odgojiteljicama i gledaju u riječki kosi toranj. -Kako je visok. -Kako je nakošen. Zašto je tako nakošen?? - Slikati ću ga za svoju mamu! Djeluju mi puno življe i otvorenije od mnogih naših građana. Da, baš mi djeluju nekako simpatično…krhko, bezazleno, znatiželjno. Drže se svoje voditeljice grupe i smiju se i čavrljaju, jedu sladoled, piju mineralnu… Osnovnoškolci na izletu. Ali, postoji i opasnost! Sjećam se da nama(meni i mojim kolegama) kao klincima u školi znali dolaziti drugi klinci iz starijih razreda tzv. "veliki": - Mali, imaš kunu!? I što sad?...ako kažeš da imaš, onda ti uzmu a ako kažeš da nemaš, onda ti uzmu. Nema izbora jer nema otpora. Slegneš ramenima. A što? Bili su stariji, jači i brži. Uzeli bi nam lovu za marendu i ništa im nismo mogli. A profesore baš i nije bilo previše briga za te "minorne" probleme. Pred njima su oni pravi, veliki-životni. Plaće, posao, stan… pa da se još zamaraju sa djecom. Nek' se sama snađu. Tako je i s našim turistima-umirovljenicima. Evo, nedavno baš u Opatiji. Ukrali ženskoj torbicu. I još je pala. I glavu razbila. U starosti se valjda sve ponavlja, samo obrnuto…Kao što su i njima, vjerojatno, u mladosti džeparac krali "stariji", tako im u starosti penzije kradu mlađi. U svakom slučaju-jači su ti koji tlače. Tako i lavovi - napadaju mladunce, stare i bolesne. Meso je meso pa kako god se zvalo. A kad sam već kod Opatije; Nakon što je kafiće prelila u obližnju Rijeku, pretvorila se u dom penzionera. U proljetnim šetnjama duž more jedino sam na njih nailazio. Čak sam se osjećao malko i neugodno. Jesam li ja to izabrao krivi način popodnevne razonode ili su oko mene sve neki…stariji ljudi? Pa Opatija bi trebala biti nekakav turistički grad. A tiho je, mirno, samo tu i tamo neki park zašušti. A gledam i te naše starije ljude… pa i oni bi se zabavili. Doživljavam ih i opisao sam ih kao veliku djecu. Ako je Opatija već odlučila biti dom umirovljenika, ne treba biti dosadna. Djeci, koliko god stara bila, trebaju igračke. Razredni ples. Izbor za najljepšu curu. Kviz. Makar tombola. Ovako, kako naši to organiziraju, ispada da je starost dosadna. A gledajući Japance na Korzu, ipak mislim da nije…