Kupujte u Konzumu, reći će Konzumovi dobavljači svojim radnicima. Nije to naredba, ti je preporuka. To je prijateljski prijedlog. To je savjet. Jer, ako ne kupuju, nitko ih neće progoniti. Nitko ih neće kontrolirati. Ali bolje je da kupuju. Jer, ako kupuju, onda je veća vjerojatnost i da će oni dobiti svoje plaće. Ako novac dobije Konzum, onda će od tog novca platiti i svoje dobavljače, a dobavljači svoje radnike.

A čak je i s državne razine implicitno poslana ta poruka. Naravno, ne smiju reći javno, jer kakva bi to bila država koja preferira jednog trgovca i proizvođača u odnosu na drugog? Ali, ipak, osjeti se. Razlozi su isti. Ako oni dobiju novac, dobit će i mali dobavljači i poljoprivrednici. Na taj način spašava se hrvatsko gospodarstvo i hrvatska poljoprivreda. Hrvatsko selo. Na taj način spašava se Hrvatska.

– Ti ne želiš spasiti Hrvatsku? 

– Želim, ali ne znam zašto bi kupovao kod firme koja ne plaća svoje dobavljače: Radije bi svoj novac davao nekome tko igra po pravilima.

– Ali, Hrvatska...

– Ali, želim živjeti u državi u kojoj se živi po zakonima, a ne spašavati nekoga tko je skoro svih upropastio.

– Ali, Hrvatska...?

– Pa, izgleda da su strani lanci u svemu ovom puno pošteniji od domaćih lanaca.

– Hrvatska?

– A što je to? Meni je svejedno je li gazda dućana u kojem kupujem Hrvat ili, štajaznam, Filipinac.

– Pa bolje da je Hrvat?

– A zašto? Nisu li nas do sada Hrvati upropaštavali? Nismo li se zaželjeli kapitalizma baš zato da možemo kupovati stranu robu? Nismo li ušli u Uniju da možemo lakše preko granica?

– Ali, domovina?

– A što je to? Sunce, more, šume, polja?

– To su ljudi.

– Pa upravo zbog toga što su ljudi. Pustite ih da odlučuju sami. Neka kupuju gdje žele. I u drugim marketima rade Hrvati. I oni imaju radna mjesta. I to su ljudi. I oni imaju obitelji. A njihove firme plaćaju dobavljačima.

– Ništa ne razumiješ o domoljublju.