U postizborni ponedjeljak, ujutro,emisija za umirovljenike. "Treća dob". Gost je predsjednik Hrvatske stranke umirovljenika, gospodin Vladimir Jordan. Po rezultatima izbora, njegova stranka je, uz HSP, skoro potpuno izgubila podršku javnosti. Pad Đapića i njegovih poslušnika je predivna vijest na koju više neću trošiti ni slova. Ali penzioneri… Slušam kritike njihovih kolega. Gotovo svi se slažu da je Hrvatska stranka umirovljenika u proteklom mandatu obavila odličan posao. Podsjetimo se, oni su odlučili podržati HDZ u Saboru, ali samo pod nekim uvjetima. Tj. pod jednim uvjetom. Rješenje pitanja umirovljenika. Problem koji je godinama zapostavljan i guran pod politički tepih. Odgađan da nestane sam od sebe. Da nije bilo njegove stranke, tvrdi gospodin Jordan, povrat duga umirovljenika, primjerice, sigurno ne bi bio riješen. U politiku su ušli samo i isključivo radi općeg dobra, nastavlja Jordan. Radili su za svoje kolege, umirovljenike koji su godinama zapostavljeni. I uspjeli su im pomoći. Ali oni, čim im je novac vraćen, okrenuli su se borbi crvenih i plavih. Zaboravili na svoje dobročinitelje. A Hrvatska stranka umirovljenika nije željela stati. Imali su oni planove i za ovaj mandat. Da je sve pošlo po njihovom planu, oni bi tražili ministarstvo gospodarstva. I dalje bi radili na boljitku svojih štićenika. Ali, kako kažu, i na boljitku ostatka Hrvatske. Insistirali bi na dugoročnom razvojnom planu. Koji bi razvili uz pomoć njihovog iskusnog članstva i brojnih, također iskusnih, savjetnika. Okrenuli bi se proizvodnji, bez koje nema gospodarskog razvoja. Dosta je bilo trgovačkih centara. Oni su bili jedini, za koje sam ja do tada čuo, da pričaju tako konkretno. Trud uložen u rad za opće dobro ostao je bez znakova zahvalnosti. Gledam gospodina Jordana, razočaranog u svoje biračko tijelo. S potpunim pravom. Nakon što su penzionerima toliko dali, ostavljeni su sami. Umjesto da se brinu za svoje mirovine, njih je zavela atraktivnost velikih stranaka. Umjesto da nagrade učinkovitost, oni su svoju budućnost uložili na kartu povodljivosti i stranačkih skupova. Kemijske olovke, blokići i maramice, posluženi uz koju jabuku ili krafnu u plastičnom napuhanom šatoru. Sve začinjenoo gromoglasnom glazbom drugorazrednih pjevača. Cikći, skandiraj i veseli se u hladnoj noći. Vjeruju bogu u plavoj ili crvenoj vjetrovci koji ti priča o boljoj budućnosti. Nakon što su bezbroj puta bili izigrani i prevareni, nakon bezbroj sati provedenih u bezbrojnim redovima, nakon toliko godina poniženja i degradacije, oni opet ulaze u te šatore i gledaju u ljude na pozornici. Bez kune u džepu slušaju dobro plaćene demagoge, pjevače i voditelje. Više vjeruju u riječima oslikanu blistavu budućnost, nego u onih nekoliko stotina kuna porasta mirovine, zaslugu truda Hrvatske stranke umirovljenika. Zašto pobogu slušaju njih, a ne jedinu stranku koja im je doista pomogla? "E pa zdravi bili pa živjeli", cinično ih pozdravlja Jordan. I razočarano najavljuje svoju ostavku. Imali su oni planove da stanje svojih kolega poprave još i više, da neke segmente mirovinskog zakona dotjeraju i poboljšaju, da im konačno obrane dostojanstvo. Ali sada to više jednostavno nema smisla. Ako već vjeruju u demagoge, neka ih onda i vode demagozi. Oni koji pričaju konkretno i donose rješenja nisu i ne žele biti takvi. Oni koji žele dobro svojim kolegama to neće naglašavati udaranjem u sva zvona. Ljudi bi sami trebali prepoznati što im donosi korist. Ako to nisu u stanju, onda su i sami krivi. Zdravi bili pa živjeli…