Šeće građanin svojim gradom. Potpuno bezazlen. Potpuno bezbrižan. Upravo je platio svoje račune. Što znači da je upravo dobio svoju plaću. Većinu zarađenog novca proslijedio u državnu blagajnu. Platio je što ga čuvaju od neprijatelja. I što mu policija štiti imovinu. Priložio je svotu kako bi se u budućnosti osigurao od kakvih, ne daj bože, bolesti. Dio novca stavio je u mirovinski fond da bi imao od čega živjeti kada bude star i nemoćan. Nešto je uložio i u obrazovni sustav, da buduće generacije budu isto tako dobre i pametne kao što je i njegova. On ne želi živjeti okružen mladim divljacima i neznalicama. Njemu je dobro. Ali gleda naprijed. On hoće bolji život. U Europskoj uniji. Zbog toga osim navedenog financira i obrazovanje domovinsko . A da bi ti borci za bolji život našeg građanina imali što jesti, on plaća i ministarstvo poljoprivrede. I sva ostala, unaokolo. Da bi bio informiran o tome što oni rade, naš građanin plaća za radio i televiziju. Ovo je samo dio troškova našeg građanina. Ali začudo, on nije nesretan. Naprotiv, šeće gradom i zadovoljno fućka. Ugledao je novo uređeni cvijetnjak, za koji je izdvojio dio svoga poreza. Duboko uvlači u sebe miris sezonskog cvijeća. Kako divan osjećaj. Prilazi bliže. Gladi žutu mirisnu laticu. Kako je krhka… Kako je glatka! Toliko mu se sviđa da je u jednom trenutku hoće otkinuti, da podjeli užitak sa nekim tko to zna cijeniti. Ali neće uništavati biljku. On je savjestan. Trga samo komadić, rubni dio latice. Želi je osjetiti. Stavlja komadić cvijeta u usta. Tako slatko… Uveden u stanje potpunog blaženstva, prekida ga nježni dodir prsta na ramenu. Tko bi to mogao biti… Možda…Ona? Građanin još ne želi okrenuti glavu. Želi osjetiti svaki trenutak. Svaki dodir tijela. Prst pritišće ponovo. I ponovo. Jače. - Oprostite. Glas je svakako ženski. Nije onako blag i baršunast poput latice, no… - Oprostite, gospodine. Zadnji pogled na cvijeće. A onda. Bliski susret sa sudbinom. Duboki, odlučujući udah. I… - Oprostite, gospodine. Mi smo iz SDP-a. Vršimo terensku anketu. Biste li mogli samo na nekoliko minuta pričati o vašim problemima? Dvije mlade gospođice, u crvenim majicama, ozbiljno i odlučno gledaju u njegovo lice. One i njihovi mijenjaju svijet. Nije vrijeme za sanjarenja. "Što reći takvima?", pomisli građanin. "Pokazat ću im cvijeće, možda shvate". I odmakne se naš porezni obveznik, da bi podijelio doživljaj, kada mu s boka stigne još jedan upit. - Gospodine, mi smo iz HDZ-a. Radimo ispitivanje javnog mijenja. Recite, što nije dobro i što želite promijeniti u vašem gradu? Dva mlada gospodina. Sa papirima u rukama. I pobjedom u glavi. - Dečki, ovo je naš građanin. Nemojte ih slušati, gospodine. Samo recite, što vas… - Ma kakvi vaš, prema nama se okretao. - Dečki, mi smo prve došle. Nađite svoje civile! Ko prvi njegovo. - A otkada to!? - Mi se zbilja brinemo za njegove probleme, a vi samo hoćete jeftine glasove! - VI se brinete!? A gdje ste bili '91, kad je trebalo?? I što ste radili kada ste bili na vlasti? Imali ste šansu. - Tko nam govori. Vaši su upropastili ovu zemlju! Vaši su sve opljačkali. - Komunjare, da nije bilo nas, još bi vladali. Mi smo bar uveli demokraciju. - Usrana je vaša demokracija, kad narod nema kruha. - A tko je kriv za to? Tko je upropastio Lenac?? - A željezaru?? "Više cvijeća bi bilo lijepo." -izustio je građanin. I odšetao dalje. - Što je rekao ispitanik? - Mislim da je spominjao cvijeće. - Luđak. - Potpuno se slažemo.