Kada bi se provelo istraživanje koje se zanimanje najčešće pojavljuje na televiziji, i u novinama, rezultat bi, siguran sam, bio-političar. Sindikalista, oporbenjak ili pripadnik vladajuće kaste, uopće nije bitno. Svi su oni isti. Oni o svemu imaju svoje mišljenje, o svemu znaju sve (ili gotovo sve), i za njih nema teško rješivih problema. Savršeno zanimanje. To je jedno od onih koji nikad neće nestati. Uz najstarije. Za uzdržavanje oba sloja tih ljudi narod izdvaja dio prihoda, za koje zahtjeva kakvo-takvo zadovoljstvo. Ovu predivnu mladu državu potresaju afere. Afere koje otkrivaju novinari. I zatim ispituju odgovorne da li je to istina. Da li je istina to što je objavljeno u novinama. Glavonje to redovito potvrđuju. Riječju ili djelom-svejedno. Koliko bi dugo šutili i tajili te podatke da nisu tako na prepad otkriveni. Sigurno bi se njima koristili za ucjenjivanje. Prije nekoliko dana na televiziji je bio ministar zaštite okoliša i prostornog uređenja. Sasvim lijepo i pristojno je odgovarao na pitanja. A onda se javio neki gnjevan gledatelj. Nije imao neko konkretno pitanje. Samo je želio izraziti svoje nezadovoljstvo sadašnjom Vladom. Pa je rekao da je jako ljut što se događaju ovakve stvari, da nisu oni jedini, i da će on nać' druge da vladaju. Ne može on bez nekoga tko će vladati. Tako se ima na koga ljutiti. Zamislite da sam vlada? Što onda? Morao bi biti ljut sam na sebe ukoliko bi napravio nešto krivo ili ukoliko bi stvari krenule onako kako on ne želi. Bio bi odgovoran. Bolje da lijepo on nađe nekoga da vlada. Netko mora vladati, jednostavno MORA!. Ako nema dobrih, neka budu oni loši. Ako nema Hrvata, neka budu Mađari. Ako nema ni tih, mogu i Srbi. Bolje išta nego ništa. Kako bi bilo da nema vlasti. Brrrr... Tresem se od same pomisli na to. Vjerojatno bi novinske crne kronike bile prepune izvještaja o oružanim razbojstvima. Bogati i moćni sklapali bi saveze protiv siromašnih i slabih. Štrajkali bi dojučerašnji javni službenici. Država bi zapala u krizu. Definitvno. Brrr... Evo, sada imamo još jedne novine. I ove zamislite, koštaju samo tri kune. To je manje od onih "monopolističkih svinja" koje su godinama potkradale naivan hrvatski narod. No ima i jedan sitan detaljčić. Te nove, jeftinije novine, imaju i poprilično manje stranica od konkurencije. Dakle, nisu u biti ništa jeftinije. Koliko para-toliko muzike, u ovom slučaju stranica. Kvaliteta ionako nije presudna, važna je kvantiteta pisanog teksta. Prvim brojem uspjela se dići velika prašina. "Slučajno" se izlazak prvijenca poklopio sa velikom policijskom akcijom. Upitan o tome, kako to da se pojavila ta čudna podudarnost događaja, ministar koji bi to trebao znati odgovorio je da ne zna. Naravno. Najbolje je ne znati. Jer sve drugo nije dobro. Ako netko nešto ne zna, od njega se ne može očekivati da to nešto uradi ili kaže, ili pak reagira sukladno svome znanju. Kada me je mama pitala hoću li guliti krumpir za ručak, redovito sam odgovarao da ne znam. Tako je ona uvijek obavljala taj "prljavi posao". Kada me je trebalo podučiti tom "zanatu" uvijek je nešto iskrslo i morao sam otići. Jesti i piti sam znao. To me nije trebalo učiti. Gotovo sve afere imaju i implicitnog Ivića. "Čovjek sa dva prezimena" povezan je sa svima. I istodobno nije povezan ni s kim. Zna sve i ne zna ništa. Moćan je, ali i nije. Maligan i benigan u isto vrijeme. Svi sudionici bili su privedeni i ispitani, ali on, zastupnik i dojučerašnji potpredsjednik Sabora nije. Ima imunitet. A zašto bi ga uostalom i privodili? Pa nije se on potpisao na tajni ortački ugovor. On se nije nigdje potpisao. Kao ni njegovi kolege. Čak ako se i ustanovi da su se ipak potpisali, to je bilo ili pod lažnim imenom, ili nisu znali što potpisuju. U svakom slučaju odgovornost nikada ne pada na njihova pleća. Na čija pada pitate se? Na dušu krivca odgovornog za državnu aferu br. 236739-3627/18! A svi znamo tko je to.