U nedjelju sam ostao budan do ponoći, gledajući program HTV-a o izbornim rezultatima. Nekako umoran došao sam kući i zavalio se u stolicu. Par uzdaha. Nisam imao nekog posla za sutra, a i da jesam, vjerojatno bih ga odgodio. To je bio jedan od onih trenutaka kada mi se nije dalo raditi baš-ništa. Samo sam sjedio i buljio u prazno. Nisam niti svjetlo upalio. A onda sam, kao što to obično tako bude kada čovjek ostane sam, počeo razmišljati. Sjetio sam se da je nedjelja i da su se čitav dan održavali izbori. I da je upravo sada u ovo vrijeme na televiziji objava privremenih, neslužbenih…rezultata. Počelo me zanimati što se u državi dogodilo po tome planu, tko je pobjednik. I umjesto da umoran odem spavati, ja sam upalio televiziju. Odmah mi se dnevni boravak ispunio nekom čudnom energijom. Mome umoru priključio se i besmisao postojanja svih onih ljudi na ekranu. Svih njihovih entuzijazama, egoističnosti, želje za slavom i moći. Naime, rezultati još nisu bili objavljeni nego su novinari iz raznih stranačkih brloga slali svoje razgovore s glavonjama. Svaki od čelnika troslovnih stranaka stajao je ispred grupe istomišljenika iz plemena i predviđao kolektivni uspjeh. Nisu se puno razlikovali, tj. nisu se opće razlikovali od trenera nogometnih momčadi koji prognoziraju rezultate predstojeće utakmice. Zapanjila me samouvjerenost s kojom su iznosili svoja optimistična očekivanja. Gotovo svaki vođa čopora očekivao je da će baš njegova skupina biti ta koja će polučiti izvanredan rezultat. Iako je do objave rezultata ostalo još vrlo malo vremena, svi su još uvijek bili strašno sigurni u svoje stranke. Baš zbog toga sam ih ostao gledati. Kada bi se slučajno prognoziranja svih čelnika Sabor bi trebao imati barem dvostruko više zastupnika. Razočarenja za neke su ubrzo morala uslijediti. Ostao sam čekati promjene izraza lica na njihovim radosnim licima. Možda moji razlozi sada zvuče malo sadistički, ali, tako sam se osjećao u tom trenutku. Uostalom, to mi je jedina osveta i zadovoljština nakon preživljene predizborne kampanje. U iščekivanju promjene emocionalne klime, odlučio sam vrijeme protratiti promatranjem stranačkog osoblja. Ne onih glavonja koji stoje ispred svih i koje znamo po imenu, nego onih iza, u drugom, trećem i četvrtom redu. Tamo se ne guraju poznate stranačke face, nego njezini anonimci: birokrati, sitni funkcionari, izvršitelji naloga, simpatizeri, unajmljeni pljeskači, tražitelji veza i usluga, ulizice i poneki dupeljupci. Drugim riječima: stranačko topovsko meso. Tko je gledao tu emisiju ususret rezultatima, mogao ih je vidjeti u kadru iza svog stranačkog vođe, kako se usiljeno smiju i guraju glave da bi im se što bolje vidjele "na televiziji." Kada bi se šef za vrijeme intervjua uozbiljio, oni bi zauzeli onaj naučeni izraz zamišljenosti kao da dubokoumno razmatraju o mogućim posljedicama izjave, a kada bi se nasmijao, hihotali bi se i cerili poput navijenih lutaka. Ako bi pak rekao kakvu mudru ili zanosnu izjavu koja bi se mogla iskovati u parolu, oni bi je, prepoznajući u njoj istinsku vrijednost, zdušno pojačali ritmičkim pljeskanjem i glasnim odobravanjem. Onim starijima još se dešavalo da im izleti skandiranje imena, poznato iz vremena kada se masovno opijalo sa: "Franjo, Franjo!" Danas se to pred televizijom više ne radi(izgleda primitivno, kažu), ali neki si jednostavno ne mogu pomoći…stare navike teško izumiru. Eto, takve sam ljude promatrao iščekujući rezultate i sa njima, od dosade, igrao izbornu prognozu: Koji će od tih ljudi, koji se danas krevelje od sreće, sutra biti odgovorni ministri, doministri, savjetnici, pomoćnici, državni službenici? Koji će od njih svoje dragocjeno vrijeme i rad utrošiti da bi građani ove male države živjeli bolje, u poštenju i pravdi? A onda se desila promjena. Rezultati su počeli pristizati. Toj gomili su mobiteli počeli zvoniti, i oni bi se, samo na tren, povlačili u pozadinu, ozbiljno razgovarajući s izvorom informacija. Potom bi se vraćali u gomilu i radosno (ili onako sućutno kao na sprovodu) ostatku priopćavali rezultate s terena. Sve to dok je vođa u prvom planu komentirao. I izrazi lica su se počeli mijenjati. Entuzijazam u razočarenje. Divota. Kakav pad… A onda poslastica: dobre vijesti su kod već nacerenih lica stvarale bolno oduševljene grimase. Ispunjavala ih je neizreciva radost, ponos i osjećaj moći. Sve to pomnoženo sa brojem dupeljubaca. Gomila sretnih jadnika. Njihovo samozadovoljstvo moglo se opisati jedino kao: rezultat grupnog samozadovoljavanja. Vođe i njihovi sluge su svršavale pred malim ekranima. Pred čitavom državom oni su se gostili glasovima. Toliko prenaglašeno da je bilo ružno za gledati. Neko vrijeme sam ih promatrao i čudio se. Je li tako nešto doista moguće? Ovakvo masovno ludilo? Direktni prijenos izbornih orgija! Ubrzo sam se osvijestio. Pa što ja to radim? Što me uopće zanimaju njihove dosadne sudbine? Tko je konačni pobjednik? Nisam uspio saznati. Oko ponoći rečeno je da je rezultat izjednačen i da će se pravi rezultati znati tek kasnije. I da će se znatiželjnike redovito izvještavati tokom čitave noći. Tada sam shvatio da sam, sjedeći tu pred ekranom, upravo izgubio 3 sata svojega vremena koje sam mogao bolje iskoristiti-spavajući. Jer, napokon, tko je veća budala: budala ili onaj tko ju, umoran, 3 sata gleda?