Upravo sam skinuo gaće. Potpuno sam gol. Odlučio sam ići na kupanje. Mali osvrt na muškost, zatim navlačim elastične kupaće. Nisu sasvim ugodne. No, rade. Pokrivaju ono što trebaju pokriti, a otkrivaju ostalo. Pocrniti se mora. Navlačim i šlape; plastične natikače, da ne hodam bos. Na rame vješam ručnik, već stvrdnut od soli. Gledam se u ogledalo. Tipični kupač! Nemam niti nekakav šešir, kapu, ili bar krpu koju bi ovio oko glave. Od mase me ne izdvajaju ni naočale modernog dizajna. Oh, kada bi bar imao jedne takve. Sve djevojke na plaži gledale bi samo u mene. A ovako... Djevojke, žene: motrite li momke, muškarce u šlapama sa ručnikom na ramenu? Takvi nisu baš izazovni... No, neka, uopće me ne zanimaju zakulisne igre kupanja i sunčanja. Ja uživam u moru i suncu. Tek tu i tamo, letimično bacim pogled na zanimljivo dupence u prolazu. Kako bi znao da sam živ. Kao što rekoh, tipični kupač! Na obali sam u kasno poslijepodne. Sunce nije prejako, a ni ljudi nema previše. Bar sam mislio. Čovjek se osjeća dosta glupo, kada stvari ne idu onako kako ih je zamislio. Ja sam maštao o djeliću plaže, par koraka udaljenom od mora, tihom, mirnom, po mogućnosti u hladu. Svoju prostirku raširio sam na jedinom preostalom komadiću oštre stijene. Tik uz puteljak, nedaleko prepune kante za smeće. Znate li kako smrdi zagrijani otpad? Stari jogurti, sendviči, trulo voće i ostali gnoj? Da, upravo tako. Ali, podnošljivo je. Sada sam do koljena u moru. Hladno je. Stojim na vršcima prstiju, i panično poskakujem prateći ritam valova. No, oni uvijek smoče novi dio kože. Već mi je i guzica u moru. Skočiti ili ne skočiti? Evo, brojat ću do pet. Jeedan, dvaaa,...,četiriii... Pet!! Nisam skočio.... Strah me je. Ali znam da je kupanje neizbježno. Bacit ću se u ovaj veliki, nadolazeći val... još maloo... SAD!! Nisam skočio.... Ne mičem se s mjesta. Pogled lijevo, pogled desno. Ruke na bokovima... Sad!! Aaaaaaaa!!!! Prestravljenost! Ne znam na kojem dijelu tijela je hladnije!! Znao sam da će biti tako! Brzo, moram plivati. Tako će mi biti toplo. Brzo, samo brzo. Na petama se primičem svom teritoriju. Nekoj gospođi sam stao na ručnik. Nije ni primijetila. Kamenje je oštro. Sunce mi grije leđa. Jedva čekam da legnem. Nakon početnog užitka izležavanja, ponovo se uzdižem u sjedeći položaj. Razgledavam okolinu. S lijeve strane, čovjek spava. Ćelav je. Ima muhu na leđima. Na suprotnoj strani, žena čita časopis. Milu. Njezin sinčić, momak od svojih 7-8 godina, podlo me promatra. Ima nekakav sjaj u oku, đavolsku iskru. Ovo će biti zanimljivo... Upućujem mu sličan, prgavi pogled, popraćen izazovnim smiješkom. Zatim u more bacam kamenčić koji sam do tada stiskao u ruci. Par sekundi kasnije još jedan kamenić slijeće u more. Bacam ponovo. Opet, nedugo zatim, dolijeće sljedeći. Zamahujem sa dva kamena. Kao što sam i mislilo, trenutak kasnije, dvije bijele točke pojavljuju se pored mjesta gdje su sletili moji oblutci. Bacam punu šaku kamenja. Baca je i dječarac. Jedan, zatim drugi. Ja, zatim on. Ponovo mu upućujem pogled. Uzvraća mi. Zubi mu blješte na suncu. Mi se igramo. I to ne zna nitko doli nas. Igramo se, a uopće se ne poznajemo. Prvi put smo se vidjeli danas. U dodiru pogleda prepoznali smo srodnost. I dosada je učinila svoj dio posla. Bili smo sami. Zašto ne? Rušimo i zabrane. Majka mu je vjerojatno rekla da ne komunicira sa neznancima. A što bi tek rekla na igru sa nepoznatima. Ovako, mi se igramo, prijatelji smo, a opet smo stranci. Dvije debele starice odlučile su se okupati. Stoje u plićaku i pričaju. Prostor za let kamenja sada je nestao. Zavrćem ručnik, obavijam ga oko vrata i odlazim. Malac je otrčao u vodu, i sada prska zrak. Majka mu spava. Debeli ćelavac spava. Oblaci su zaklonili sunce: postaje hladno.