Za Dan žena (možda i povodom) u Rijeci je održana sjednica Vlade. Baš smo sretnici. Imali smo tu čast, i privilegiju (kako obično govore voditelji "uveličanih" manifestacija) da su s nama bili naši mozgovi. Sva sreća, taman smo pomislili da ćemo se morati osloniti na svoje snage. Ali ipak su došli. Pričati o decentralizaciji. Način na koji su došli, i na koji su proveli dan više liči na jednodnevni školski izlet, nego na radni dan. Zafrkavali su se poput pravih malih neobuzdanih školaraca. Samo u skupljoj verziji. Ko' razred u kojemu su svi do jednoga djeca kakvih tajkunčića. A takvi imaju para, a ako ikada i ostanu bez para znaju da tata (narod, država) ima još. Zato si smiju priuštiti ponašanje: "poput pijanih bogataša". No, postoji jedna mala iznimka između njih i poredbe. Naime bogataši, koliko god bili PIJANI, troše samo SVOJ novac; dok pripadnici vlasti, TRIJEZNI doduše, troše NAŠ novac. Jedino što ih veže je količina, i način na koji je novac potrošen. Prije no što su krenuli, izbila je mala svađica. Naime, izgleda da su se min. Fižulić i min. Pankretić dogovorili da u Rijeku odu skupa. S kombijem. No nešto je pošlo po krivu. Kombija nije bilo. Vidjevši da neće ni doći, min. Fižulić se snašao, i otputovao vlastitim automobilom. I ostavio min. Pankretića na cjedilu. Zbog toga se on jako naljutio i mrzovoljno odlučio nešto tipa: - Grrr. Neće mene nitko zafrkavati. Ja sam naručio kombi, i on nije došao. Zato ni ja neću doći na posao. Pa nek se svi misle. Što me briga! Vratimo se za trenutak u svijet normalnih. U svijet malih ljudi. Pa i u naš svijet ako baš hoćete. Možete li, ukoliko ste zaposleni, ne doći na posao, jer vam autobus nije stigao na vrijeme. Ta isprika palila je u srednjoj školi, iako se i tada samo-zakašnjavalo. Dakle, zamislite ovu situaciju: zove vas bijesan šef (ili šefica) i urla: - Pa gdje si dovraga! Što ti misliš zašto te plaćam!? A vi sasvim smireno i opušteno (možda čak i sa prizvukom lagane nervoze zbog šofera) odgovarate: - A što ću ja, autobus mi nije došao, pa sam se vratio doma i nastavio spavati. Nakon ovog odgovora svaki šef kojemu je stalo do poslovanja bi eksplodirao od uzvikivanja: "Otkaz, otkaz, otkaz!!!" Ostali su, sva sreća, stigli. I na parkiralištu Trga riječke rezolucije prezentrali njihovo viđenje "Hrvatske u krizi". Slika objavljena u Novom listu (19 parkiranih Vladinih automobila) bila bi tragična da nije istinita. Ali istinita je... Ministar koji stigne posljednji-plaća ručak. Tako ne moraju igrati "eci, peci, pec". Ovaj put bio je to nesretni min. Fižulić, zbog ekcesa s kombijem. Sljedeći put će više paziti, nestaško. Samo desetak metara dalje građanke su se gurale i naguravale ne bi li dobile svoju besplatnu ružu za 8. mart. Tko zna, možda je koja provirila na parkiralište, no vjerojatno se brzo vratila u gužvu, zasljepljena luksuzom. Plaćenim od njene zaostale penzije. Nema ona što tu tražiti. Ministri su se nakon sjednice raspršili gradom. Kao veliki stručnjaci prošetali su se brodogradilištem. Nisu mogli svi ići, pa je oformljena delegacija. Račan uzvikne: "Tko će sa mnom u brodogradilište "3. maajjj? Tamo ima svašta za vidjeti. Ima veelikih brodova! Dizalice i sve! Super provod. Morat ćete, doduše, možda malo popričati sa radnicima i praviti se zabrinuti. Ali, nema veze, nosit ćemo kacige! Juhuuu! Ko' pravi!" Zatim narajcani članovi Vlade viču i svađaju se: "Ja, ja, ja! Ja bi išao!… A ne, ti ne možeš. Ti si bio u šećerani!… Da, ali nisam bio u rafineriji!…" No svatko je vidio barem nešto. I kupio pokoji suvenir. Nakon lijepo provedenog dana, umorni, ali radosni vratili su se doma, a misli su im već bile u nekom drugom gradu, na nekoj drugoj sjednici…