Dragi Vi, upravo se javljam sa graničnog prijelaza Rupa. Oko mene je mir, a cesta je prazna. Tamo dalje na njoj lokalni klinci igraju nogomet. Na prvi pogled reklo bi se: idila, ali oči odraslih stanovnika zabrinuto su uperene preko: u Sloveniju. Sa druge strane granične rampe naguralo se tisuće automobila, priljubilo stakla što bliže Hrvatskoj i nestrpljivo trube, žmigaju i ržu gasom. To su Talijani-čujem iza sebe tihi, drhtavi glas. Okrećem se, a sitna starica, sva u crnom, izbuljena gleda u prizor na granici. Fiksira automobile i sluša buku koju stvaraju te sve komentira muklim, dubokim glasom: Feragosto… Feragosto… A zatim je iz tog krhkog i naizgled nemoćnog tijela zagrmio takav glasan i piskutavi ton da mi se od njega zamračilo pred očima a dlake na rukama naježile su se od hladnoće i straha. Mali nogometaši su, otvorenih ustiju, preplašeno zgrabili svoju loptu i potrčali u kuću. Čulo se kako nekoliko puta zaključavaju vrata, a zatim ih se moglo vidjeti kako zajedno sa roditeljima panično trče po kući i zatvaraju sva vrata i prozore, dok najzad nisu čvrsto zakračunali i taj kroz koji sam ih promatrao. Za tren oka Rupa se pretvorila u pusto i napušteno mjesto. Starica koja je svojim vriskom zasigurno uzrokovala taj čudni događaj kao da je nestala. Odletjela? Uz huk vjetra moglo se još samo čuti odjeke zlokobnog krika koji su poput nevidljive jeze ulazile u kosti i smrzavale krv: Feragosto… Feragosto… - Ajd' miči se! Šta si se ukopao kao stup! Na ramenu sam osjetio snažan pritisak koji me odgurnuo nekoliko koraka dalje. Zamalo nisam pa. Pokraj mene prošla su dva policajca, užurbano grabeći naprijed. Hodali su toliko moćno i samouvjereno da se pod svakim njihovim korakom podizao oblak prašine. Iako je, što je bilo najčudnije, podloga bila asfaltirana. Tolika je bila njihova snaga. Na pola puta do granice su stali, a onaj krupniji, koji me minutu ranije gotovo svalio na pod, stavio je ruke na usta, od dlanova oblikovao megafon, pa povikao: - Otvaraaaj rampuuu! Od toga poziva uzbudila se i naša strana granice. I do tada mirnih kućica izletjelo je tridesetak plavih čovječuljaka i raspršilo se po čitavoj prometnici. Urlik je na njih očito djelovao kao dječji štap koji razara mravinjak. Nastala je opća i bezglava panika. Neko vrijeme su kaotično trčali po cesti, a onda su najednom stali, okrenuli se prema paru policajaca koji je prilazio i slegli ramenima. Nisu imali pojma zašto su vani i što im je činiti, pa su očekivali naredbe. Šef je udahnuo, a sa glasnim izdahom ispustio i urlik: - Diži rampu! Kada je gomila to čula, počela je histerično kesiti zube i tresti glavama. Prste su uplašeno pružali prema trubećoj automobilskoj zvijeri na rampi. A ona je postajala sve nestrpljivija. Trube su parale uši, a dim iz motora nebrojenih automobila prekrio je čitavu okolicu. Iz tog gnjevnog, zahuktalog oblaka prijetile su upaljene bijele, crvene i žute oči. Čovječuljci su stajali pred njima i drhturili. - Diži kada ti kažem! Odmah!! Iz mnoštva skamenjenih plavih mrava izdvojio se jedan najhrabriji, i zakoraknuo prema rampi. Automobili su podmuklo režali. Čovječuljak im je okrenuo leđa a drhtavu ruku pružio naprijed. Čim je stisnuo prekidač, oslobođena zvijer je krenula naprijed, odbacivši mravca daleko u jarak. Nisam ni trepnuo, a gomila automobila već je stigla do mene. Stisnuo sam oči i zgrčio se, u nadi da me neće primijetiti. Uzalud. U mraku sam čuo zujanje električnog podizača stakla. Evo je, giljotina se podiže. Progutao sam ono malo sline što sam uspio sakupiti i jače stisnuo oči. Neee…. Ej, ragazzo! Dov'é il mare? Desnom rukom pokazao sam u pravcu odakle sam došao. Poslije te geste čuo sam glasnu eksploziju, a potom je opet zavladao mir. Kada sam, nakon nekoliko minuta ponovo otvorio oči u Rupi je sve bilo kao i ranije. Klinci koji su onako panično pobjegli stajali su oko mene i smijali se velikoj mokroj mrlji na mojim hlačama. Potjerao sam ih kamenom. -Što se dogodilo?, upitao sam se Prišla mi je starica i pokazala rukom prema moru: - Vidiš li onaj crni oblak u daljini?, upitala je. - Da. Što je to? - Turizam.