Prema pisanju magazina Banka, Hrvatska zaostaje za drugim tranzicijskim zemljama po broju venture capital fondova ili kako ih naš zakon zove fondova rizičnog kapitala kao i po broju ulaganja i veličini investiranja, a ni među postojećim europskim fondovima nije prepoznata kao tržište koje ima potencijal razvoja te industrije. Prema podacima European Venture Capital Association, na tržištu istočne Europe u posljednje dvije godine zaključeno je 130 investicijskih transakcija rizičnog kapitala, od toga najviše u Poljskoj (25), Mađarskoj (24), Rusiji (19) i Češkoj (19). Investitori smatraju kako je za perspektivu razvoja investiranja rizičnog kapitala od presudne važnosti veličina samog tržišta i članstvo neke zemlje u EU, pa je Hrvatska pri dnu ljestvice poželjnih regija za inozemne investitore rizičnog kapitala. Istraživanje provedeno među 42 tehnološke tvrtke koje posluju u Hrvatskoj pokazalo je kako poduzetnici nisu dovoljno educirani i da ne prepoznaju potencijale financiranja rizičnim kapitalom - 60% ispitanika izjavilo je kako nema interesa za prikupljanje kapitala pomoću fondova rizičnog kapitala. Najvažniji razlog nepostojanja interesa na strani poduzetnika je strah od utjecaja investitora na poslovnu politiku poduzeća, a velika većina ih smatra da im takav oblik financiranja nije neophodan. Inače, ovakav fond mora imati posebno društvo za upravljanje, dakle ne mogu postojeća društva koja upravljaju ZIFovima i(ili) otvorenim fondovima, upravljati i fondovima rizičnog kapitala. Minimalna veličina ovakvih fondova kod nas je 75 milijuna kuna, a prodaju se privatnom ponudom, dakle zabranjena je prodaja putem javnog poziva široj investicijskom publici. Zanimljivo je i to da broj ulagača u fond ne smije prijeći gornju granicu od 20 osoba, a kapital nakon isteka 5 godina od osnutka ne smije biti manji od 50 % početne vrijednosti jer u suprotnom je obvezna likvidacija fonda. Još jedna od zanimljivosti kada je privatna ponuda udjela fonda rizičnog kapitala u pitanju jest da se udjeli smiju prodavati amo kvalificiranim ulagateljima. Pri tome treba razlikovati termin kvalificiranog ulagatelja i kvalificiranog ulagatelja u fondove rizičnog kapitala. Prvi termin podrazumijeva investitore koje zovemo institucionalnim, dakle mirovinske i investicijske fondove, osiguranja, brokerska društva, banke, te sve ostale fizičke i pravne osobe koje imaju minimalno 1.5 milijuna kuna imovine i barem pola tog iznosa u gotovini koji mogu ulagati. Razlika prema kvalificiranom ulagatelju u fondove rizičnog kapitala je jedino u ovom zadnjem dijelu koji sadrži brojke. U ovom slučaju, imovina mora biti minimalno 20 milijuna kuna i barem 10 milijuna u gotovini. Razlog radi kojeg su ovi fondovi samo za kvalificirane ulagatelje je taj što je riječ o financijskom proizvodu koji se sastoji od nelikvidnih investicija koji imaju popriličan stupanj rizika i vrlo dugačak vremenski horizont investiranja, zato ih uglavnom i koriste mirovinski fondovi i institucionalni ulagači koji imaju dovoljno kapitala da jedan dio toga odvoje na dugi period vremena uz veći rizik koji ne ugrožava njihov vlastiti portfelj, a uz mogućnost vrlo visokih prinosa. To je i razlog radi koje u ove fondove mogu ulagati samo ulagači s značajnijim iznosima kapitala.