Nakon brojnih potresa, šokova na tržištu i velike krize 30-tih godina 20. stoljeća, kao posljedica tih zbivanja došlo je do donošenja zakonodavnih akata koji su oblikovali temelje modernog američkog tržišta kapitala, a time indirektno i ostalih nacionalnih tržišta. Pri tome prvenstveno mislim na zakone o vrijednosnim papirima i tržištima kapitala iz 1933. i 1934. godine, te zakona o investicijskim fondovima iz 1940. godine. Ovi akti bili su potrebni, ne samo kako bi uveli reda na prilično neuređeno tržište kapitala, nego i kako bi povratili snažno poljuljano povjerenje javnosti u investicijske fondove, ali i druge oblike financijskih instrumenta vezanih uz tržište kapitala. Razlozi su naravno proizašli iz golemih gubitaka u periodu od 1929. -1933. godine, dakle za vrijeme velike ekonomske krize. Investicijski su fondovi postali prilično nepopularni, a nakon drugog svjetskog rata povratak malih ulagača na tržište kapitala krenuo je ulaganjima u otvorene investicijske fondove, tzv. mutual funds . Tek 60-tih godina prošlog stoljeća su bolna sjećanja na highly leveraged fondove, odnosno visoko zadužene fondove koji su ulagali posuđeni kapital, pa prilikom pada tržišta trpili višestruke gubitke i vrlo često odlazili u stečaj, pomalo isčezla iz sjećanja javnosti i zatvoreni investicijski fondovi polako započinju svoj come back, iako je interes za njih bio daleko slabiji negoli za otvorene fondove. U to vrijeme, postepeno dolazi i do razvrstavanja fondova prema oblicima ulaganja, ciljanim tržištima, odnosno drugim kriterijima. Tako se javljaju fondovi koji ulažu isključivo u dionice dakle equity fondovi, zatim oni koji ulažu samo u obveznice ili bond fondovi, zatim country funds ili fondovi koji ulažu u određenu državu... Prvi takav fond pojavio se 1962. godine pod nazivom The Japan Fund, a zabilježio je prilično visoke prinose idućih 25 godina zahvaljujući snažnom rastu japanske ekonomije u koju je ulagao. 1987 godine fond se transformirao u otvoreni investicijski fond. U to se vrijeme pojavljuju i dual funds (Gemini Fund, Putnam Duo-Fund, Scudder Duo-Vest i sl.) koji su specifični po svojoj strukturi ulaganja. Naime, obično su fondovi svojim prospektom odredili politiku investiranja na način da se opredjeljuju za income ili growth princip, odnosno da li im je primarni kriterij prilikom donošenja odluke o ulaganju zarada od prihoda poput dividendi, kamata i sl. ili od kapitalnog dobitka odnosno razlike u cijeni između kupovnih i prodajnih cijena vrijednosnih papira kojima trguju. Izbor jednog od ovih kriterija značajno determinira i razinu rizika koji fond nosi u svojem portfelju. Growth fondovi su daleko rizičniji jer osim zarade ili stanja jednakog kao na početku(ako nema zarade) koji prevladava kod income principa, u ovom je slučaju itekako moguć i značajan gubitak koji čini ovu investiciju daleko rizičnijom od income varijante. Naravno, potencijalni dobitak je sukladno većem riziku daleko značajniji negoli kod income fondova. Kod dual fondova specifičnost je u tome što su oba principa, income i growth zajedno zastupljena u portfelju fonda. Nakon sloma burze 1987. godine značajno raste broj fondova koji ulažu u obveznice budući da se radi o čvrstom income principu i niskoj razini rika koju su nakon sloma većinom mali ulagači i tražili. Upravo suprotno personality fondovima, značajno zastupljenim prije sloma 1987. Ovi su fondovi dobili ime po tome što su bili prepoznatljivi po svojem portfolio menedžeru, dakle jednoj osobi koja je upravljala portfeljem fonda i ulaganje u taj fond značilo je povjeravanje svojeg kapitala tom čovjeku i njegovom načinu investiranja. Ovi fondovi imali su još jedan naziv, superstar funds.