Šahovnica-Bog-Djevica Marija-Sise. Evo recepta za reklamiranje bilo čega u Hrvatskoj. Iako je to počelo skromno i sramežljivo tamo poslije rata, danas, kada smo samostalni i suvereni, razbuktalo se. Uhvatilo plodno tlo. A kamo i do koje mjere sve to ide, ne želim ni znati.
Sir, mlijeko, vrhnje, mortadela, automobili, ljetovanje… Nema stvari koja se ne može prodati uz čarobnu formulu. Pitanje je samo kreativnosti u slaganju elemenata. A što elementi rade svijetu oko sebe polako postaje jasnije.
Oni stručnjaci koji rade „reklame“, ustvari sustavno zagađuju ljudske umove,. Koji vođa naroda ili vođe naroda dopuštaju takvo sustavno zaglupljivanje ljudi koje bi trebali voditi „u bolju budućnost“? Očito je da im do toga nije ni najmanje stalo. Jer da im je stalo, odmah bi skinuli tisuće plakata koji u gradovima pučanstvu masiraju mozgove. I odmah bi prekinuli emitiranje stotine reklama sa TV ekrana. Ovako ćemo, u toj budućnosti, živjeti zajedno sa gomilom ljudi ispranih umova(ne isključujem sebe iz tog mnoštva) koja ne zna ni što hoće ni što neće. Ali zna da je utakmica u 8 i da ten mora biti blistav.  Drugim riječima, dragi Vi, idemo na zapad.
Ali kada nas je već zapala takva sudbine (najzad,vi ovo čitate u novinama koje se bave oglašavanjem), idemo do kraja, zar ne?
A jedan takav, „odlazak do kraja“, ovaj put me nasmijao do suza. Sasvim slučajno na televiziji ugledam Severinu. Zbilja, bez ikakve ironije-svaka čast na promociji novog albuma! Pjevala je na Hrvatskom radijskom festivalu. Preko bujnog poprsja, crtež  Marije, majke Božje. Kako ju zamišlja autor. A Seve Nacionale-kako je zovu, u žaru pjevanja, otvara dekolte i trese grudima. Marija poskakuje, podrhtava. „Hoće li se dogoditi čudo?“, pitaju se gledatelji. „Bože, daj da se dogodi čudo!“, preklinju. 
Ali gotovo 100 posto kršćanska nacija nije doživjela ono što su doživjeli nevjerni Amerikanci. Marija ih je iznevjerila. Te gala večeri nije ispalo ništa. Osim njihovih očiju.
Iza hopa-cupa pjevačice nalazili se tamburaši. Ali ne odjeveni u prevelike plahte i šešire, crvenih obraza i nateklih nosova. Nisu nasmijani kao stjuardese. Nisu bili tipični. Ovi su bili odjeveni u poslovna odijela, ozbiljnih lica. Potpuno mirno, gotovo cool, prebirali po žicama svojega instrumenta. Ni u kom trenutku se narodu ne smije dati do znanja da  sluša seosku svadbu.
A opet su svi elementi ovdje. Samo je dekoracija drugačija. Svi bi se najradije opustili, zviznuli glavom o kakvu bocu, -ciju-iju viknuli, skočili sa stolca, zgrabili pjevačicu, turnuli 200 kuna u grudnjak, možda nešto i osjetili putem. Ali građani imaju ogrlice, sakoe i bonton. Nisu seljačine. Osim toga, oni su i kršćani. A takvo ponašanje svakako nije kršćansko. 
Prije koji tjedan dobio sam komentar na internetu, vezan za tekst. Čitatelj kaže da sam komunjara. Kakva čudna uvreda stanovnika zemlje koja je do malo bila komunistička i u kojoj je gotovo svaki odrastao čovjek plakao za Titom. Do nemalo je svaki plakao i za pokojnim Papom. Veliki su ovdje sukobi u glavama.
Zbog toga mi je bilo divno što je jedna žena, u želji da što bolje proda svoji novi album, a i da malo provocira, sve te sukobe sastavila u jednoj osobi. Ideal čednosti u minici, Djevica Marija na sisama, narodnjaci u urbanoj odjeći, selo u glamuru.
Ne možeš mrziti, ne može voljeti. Ima svega, za svakoga ponešto. Gleda svećenik ili suprug. I ne možeš im ništa prigovoriti. Oni se dive ljepoti Gospe. Takve majice se, najzad, mogu kupiti pred svetištem u Međugorju. Gleda glazbenik-sve isto kao na MTV-u. Gleda građanin-sve isto kao i na narodnjacima. Mama gleda-pa ovo nije provokativno-to može gledati  i moj sinčić. A sinčić ne može vjerovati da su mu se snovi obistinili. Gleda otvorenih očiju i ušiju. -Mama, zašto ovako nije na vjeronauku?